Home Censored Nacionalizam je negacija kršćanstva

Nacionalizam je negacija kršćanstva

0 16243
Fra Drago Bojić član je franjevačke zajednice Bosne Srebrene. Kao angažirani intelektualac, Bojić otvoreno i hrabro progovara o politizaciji religije, svim oblicima nacionalizma kao i recentnim društvenim problemima, kako na području Bosne i Hercegovine tako i u Hrvatskoj te ostalim dijelovima nekadašnje države Jugoslavije. Njegovo kritičko promišljanje i javno progovaranje zasmetalo je samom vrhu Rimokatoličke crkve u BiH, koji ga je zbog neslaganja s njegovim stavovima i tezama o odnosu Crkve i države, o pitanjima religije i vjere i njihovoj zloupotrebi, 2013. godine grubo sankcionirao oduzevši mu profesorsku katedru na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu gdje je predavao komunikologiju. Istovremeno je maknut i s mjesta glavnog urednika nekad vrlo cijenjenog franjevačkog mjesečnog magazina „Svjetlo riječi“. Trenutno živi i radi u Jajcu, što je također posljedica spomenutih sankcija.

Sa sigurnošću možemo konstatirati da Drago Bojić predstavlja manjinu u Katoličkoj crkvi, on je iznimka,  jer doista nema mnogo ljudi među predstavnicima Crkve koji poput njega govore tako smjelo i tako otvoreno unatoč i usprkos svemu. Bojić je franjevac, teolog, publicist, direktor Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra (IMIC) – „Zajedno“, intelektualac par excellence, humanist i kršćanin. Doktorirao je 2009. na Teološkom fakultetu sveučilišta u Beču, na temu medija, tj. vjerskog tiska.

Povod za razgovor s fra Dragom Bojićem bila je nedavno održana zagrebačka promocija njegove nove knjige „Zlato i tamjan – kritički osvrti na politiku i religiju“. Knjiga sadrži izabrane tekstove i intervjue koji su objavljeni u razdoblju od 2010. do 2016. godine u različitim tiskanim i digitalnim medijima. Objavljena je u izdanju Centra za kritičko mišljenje i portala Tačno.net. Pogovor za knjigu je napisao Viktor Ivančić, dok idejno rješenje omota i ilustracije u knjizi potpisuje Mirza Ibrahimpašić, poznati sarajevski akademski likovni umjetnik. Ibrahimpašićevo likovno rješenje za omot Bojićeve knjige je veoma zaniljivo jer na simbolički veoma jak način objedinjuje tri pisma: bosančicu, ćirilicu i latinicu, a začinjen je i nacionalnim i vjerskim simbolima što potiče na razmišljanje i izravno upućuje na Bojićeve tekstove koji su snažna kritika društveno-političkih i religijsko-crkvenih fenomena u društvu u kojem živimo.

Foto: Melita Funda

Foto: Melita Funda

Postoje dokazi da je čovječanstvo bilo religiozno još od ledenog doba, dakle, od najranijih početaka. Mi živimo u 21. stoljeću, u vremenu kad religija pripada javnoj sferi. Gospodine Bojiću, možete li nam pojasniti gdje je mjesto religiji u javnoj sferi.

Drago Bojić: Sociolozi tvrde da kroz cijelu povijest nikada nije postojalo vrijeme u kojem nije bila prisutna neka vrsta religioznosti. Ona se, naravno, manifestirala i manifestira se na različite načine. Trebalo bi nam mnogo vremena za obuhvatniju analizu pa čak i kad bismo se zadržali samo unutar triju velikih monoteističkih religija. Smatram da je za 21. stoljeće ponajprije važno prihvatiti činjenicu da je religija tu, da je ona dio društvenog života. Ako se vratimo nekoliko desetljeća unatrag, 1960-ih i 1970-ih postojale su teorije koje su za Europu i Zapadni svijet predviđale odumiranje religije i religioznosti, marginalizaciju religije, međutim, autori tih teorija morali su u 1990-ima sami sebe ispraviti i konstatirati da religija nije iščezla, da se vraća na različite načine i u oblicima koji nisu ranije postojali. Govorimo o raznim duhovnim pokretima širom svijeta. Štoviše, živimo u svijetu pluralizma religija koji prožima sav život pa i konflikti i ratovi imaju jaku religijsku notu.

Nadalje, moramo uzeti u obzir da postoje različite religije i vjerovanja. To je posebno važno za velike svjetske religije: judaizam, kršćanstvo i islam. Živimo u pluralnom svijetu. Budući da pripadamo različitim zajednicama, činjenica je da je sekularna država najbolji okvir za suživot i međusobno uvažavanje i poštovanje. Svugdje gdje se sekularnost umanjuje ili pokušava dokinuti, postoji opasnost od teokratskih društava, jednoreligijskih društava koja će se nužno, prije ili kasnije, morati ogriješiti o prava onih koji su u manjini. Dakle, bit će dokinuta prava pripadnika drugih religijskih zajednica u manjini ili onih koji uopće ne žele pripadati religijskim zajednicama. Ukratko, istaknuo bih tri bitne stvari. Kao prvo, religija je dio našeg svijeta, ona je sveprisutna i pred tom činjenicom ne smijemo zatvarati oči. Drugo, postoje različite religioznosti i unutar toga trebamo tražiti prostor za suživot i suradnju. I treće, dosadašnje iskustvo nas je dovelo do uvida da je sekularna država i demokratsko pluralno društvo utemeljeno na ljudskim pravima najbolji okvir društvene zajednice.

Sekularnost neke države otvara prostor za pravedno društvo i trebala bi jamčiti jednaka prava svim pripadnicima društvene zajednice. Tako bi sekularizacija, između ostalog, trebala biti i neki oblik plodne suradnje između države i Crkve. Iz javnih nastupa visoko pozicioniranih predstavnika Katoličke crkve u Hrvatskoj, stječe se dojam da im je sekularizacija odbojna ideja. Prema Vašem mišljenju, zašto je to tako?

Drago Bojić: Ako se vratimo u povijest, onda ćemo vidjeti da rane sekularne ideje nisu bile usmjerene protiv religije kao takve, kao niti protiv kršćanstva. One su više bile usmjerene protiv institucionaliziranih oblika vjerskih zajednica, protiv jednog velikog sistema, aparata koji je imao moć i monopol. Do danas je ostala određena napetost i antagonizam između sekularnih i vjerskih ideja. Iako, ako bolje pogledate sekularne vrijednosti, vrijednosti na kojima se želi graditi sekularno društvo, uočit ćete da sekularne ideje i vrijednosti mnogo toga baštine iz velikih monoteističkih religija. Smatram da je to posebno važno za kršćanstvo budući da se sekularne vrijednosti i ljudska prava javljaju na prostoru unutar kojeg su u većini kršćani. Tu je prisutna snažna judeokršćanska tradicija. Odustajati u današnje vrijeme od sekularnih ideja, istovremeno znači odustajanje od bitnih karakteristika judeokršćanske tradicije. Suvremena Katolička crkva na našim prostorima često inzistira na spomenutom antagonizmu prema sekularnim idejama, na predmodernim i predkoncilskim idejama o društvu i vjeri u njemu. Crkva to čini jer sekularne ideje ponekad poistovjećuje s prethodnom državom i režimom unutar kojeg su Katolička crkva i druge vjerske zajednice bile krajnje marginalizirane. Istina je da su vjerske zajednice i pojedinci pretrpjeli strašne posljedice, neki su čak izgubili i živote. Međutim, u 21. stoljeću i dalje inzistirati na jednom takvom antagonizmu je jako loše.

S jedne strane imamo religijsku isključivost prema sekularnim idejama, a s druge sekularizam kao kvazireligiju koji religiju želi isključiti iz života. To su dva tabora koja se ideološki isključuju. Ni jedni ni drugi ne ulažu dovoljan napor kako bi se ozbiljno pozabavili bitnim pitanjima suvremenog hrvatskog društva. Postoji još jedan problem koji će vjerojatno ostati „vječni“ problem u odnosu vjerskog i sekularnog. Vjerske zajednice, tj. velike religije imaju svoje antropologije, imaju svoju sliku čovjeka i teško je očekivati, pogotovo u ovim našim sadašnjim uvjetima, da će velike monoteističke religije odustati od svoje slike čovjeka. Govorimo o slikama iz davnih vremena koje bi trebalo preispitati i iznova interpretirati. Mislim da je izuzetno važno da se odustane od maksimalističkih, apsolutističkih zahtjeva da ta slika mora vrijediti za sve. Vjerske zajednice imaju pravo na vlastiti pogled na stvari i svoju antropologiju čak i onda ako se s druge strane iz sekularne i racionalne pozicije čini da to nije legitimno ili opravdano. Istovremeno, Crkva nema pravo da u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje zahtijeva da se svi ljudi moraju uklopiti unutar njezine antropologije i prihvatiti njezine stavove, zakone i dogme.

Katolička crkva je dominantna crkva u Hrvatskoj. Sve ostale vjerske zajednice su u manjini. Snosi li Crkva odgovornost za stavove svojih vjernika, nerijetko za njihovu isključivost, za njihov odnos prema drugima i različitima od njih? Uzmajući u obzir neka velika i ozbiljna pitanja kao što su pitanje abortusa i pitanje različitih seksualnih orijentacija.

Drago Bojić: Živimo rubna područja susretišta raznih religija i etnija što sa sobom nosi i biološki strah od nestanka što nacionalne ideologije ali i politička religija koriste. Odgovornost Katoličke crkve je velika. Pritom mislim na one ljude u Crkvi, poglavare i predstavnike crkvenih institucija, koji zastupaju katolike i koji određuju ponašanje vjernika u pluralnom i sekularnom društvu. I u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini Katolička crkva je najodgovornija što se vjernici katolici nisu suočili s vlastitom prošlošću. Nismo se suočili s tamnim stranama svoje vlastite prošlosti. Crkva je odgovorna jer je podržavala i još uvijek podržava romantičarske vizije vlastitog kolektiva iz prošlosti. Odgovorna je i zbog toga što njezina retorika često nije retorika opraštajućeg i pomirujućeg sjećanja i odnosa među ljudima, nego zlopamćenja i isključivosti. Katolička crkva je propustila ponuditi vjerničko-teološki odgovor na ustaški režim, ali i na zločine koji su se kasnije događali. To je nešto što teologija mora napraviti, to je njezino temeljno mjesto. To je pitanje ljudskog života i međuljudskih odnosa, temeljno Isusovo pitanje Tko je moj bližnji i što je s mojim bližnjim? Veliko biblijsko pitanje Što je s mojim bratom? Tko je skrivio nečiju smrt i određeni zločin. Ako su to pripadnici moga kolektiva ili je netko iz mog kolektiva u tome sudjelovao, mora se prihvatiti odgovornost. Također, ne smijemo zaboraviti da unutar Crkve, u njezinom službenom i laičkom dijelu, postoje ljudi koji ovim pitanjima pristupaju na drugačiji način, humano, odgovorno i kritički.

No, zabrinjavajuće je da vodeći ljudi u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, teološka sveučilišta u obje države, ako i pokazuju interes za vrlo složena pitanja i društvene teme poput pitanja seksualne orijentacije i abortusa, odmah zauzimaju kruta stajališta i stvaraju ideološke frontove pri čemu se onda teško ostvaruje dijalog. Više nego pitanja vjere i odnosa prema Bogu, često su to sredstva za ostvarenje društvene moći. To su jako složena i ozbiljna pitanja na koja je vrlo često nemoguće donijeti jednostavne i jednoznačne odgovore. Crkva može braniti svoju antropologiju i svoj pogled na čovjeka i njegovu stvarnost, ali tako da dopusti i dru-

gačiji i različit pogled. I to treba činiti s uvažavanjem. Ako se želi u pravom smislu slijediti put Isusa iz Nazareta i evanđenje, onda bi se moralo prihvaćati i tuđu različitost i tuđe drugačije mišljenje: različite poglede, različite orijentacije, i još pri tom biti milosrdan i sućutan svugdje tamo gdje ti različiti ljudi imaju muke i nevolje i gdje su diskriminirani, obespravljeni, zakinuti. Tamo bi predstavnici Crkve trebali dizati svoj glas.

Riječ katolik, ondnosno katolički znači univerzalan. Pa ipak, Katolička crkva u Hrvatskoj vrlo često svoje univerzalno poslanje spušta na nacionalno, i na toj se razini uglavnom zadržava. Može li se to ičim opravdati?

Drago Bojić: Da, katolički je grčka riječ za sveopći, univerzalni pa i kozmički. Nacionalno je uvijek partikularno. Isus jest bio Židov, ali njegov nauk je u punom smislu katolički, dakle, univerzalan, poruka Božje dobrote za sve ljude, a ne samo za izabrane i privilegirane nacionalne pripadnike. Nacionalizam je negacija kršćanstva. Sprega s nacionalnim se ne može ničim opravdati. To je najveće zlo svake crkve, kroz ljudsku povijest pa tako i danas. U tom smislu, Katolička crkva u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini je zaglibila u najodvratnije oblike nacionalizama koji se ničim ne mogu opravdati. Takvo je ponašanje potpuno suprotno katoličkoj vjeri, kršćanskoj poruci i onome što je propovijedao i činio Isus iz Nazareta. Nažalost, to je nešto što možda najviše i najsnažnije obilježava Katoličku crkvu na ovim prostorima. I taj će problem biti prisutan dok god se Crkva toga ne oslobodi. Kad kažem oslobodi, ne mislim pritom na negiranje onog što se zove inkarnacijski moment vjere, kršćanstvo i katoličanstvo u pojedinom narodu, kulturi i jeziku, onoga što se u Novom Zavjetu i u koncilskim dokumentima naziva Božji narod, narod kao putujuća i otvorena zajednica Isusovih učenika, a ne kao nacionalna masa koja ne dopušta pristup drugim nacijama ili se umišljeno uzdiže iznad njih. Kad se nacionalno povezuje s vjerskim, kad se to dvoje izjednačava, onda nastaju zloupotrebe i mnoga druga zla. Ta je sprega uvijek išla političkim putem, a motivirana je željom za moći i monopolom. Ljude, posebno mlade ljude, treba učiti da traže svoj osobni put vjere, onaj put vjere koji je svojim učenicima pokazao Isus iz Nazareta. Isusov put vjere je vrlo osoban put, nije to put narodnih masa.

U pojedinim medijskim napisima papu Franju nazivaju liberalnim. Nisam sigurna da je to ispravno. Papa Franjo u svojim govorima i javnim nastupima ostavlja dojam razumnog, otvorenog i pametnog čovjeka. On progovara o starim problemima na nov način, na način na kakav nismo dosad navikli kad je u pitanju vrhovni poglavar Katoličke crkve. Kako Vi vidite aktualnog papu?

Drago Bojić: Ne bih papu stavljao u okvire stereotipizirajućih pogleda tipa liberalan-konzervativan. I inače s tim terminima treba biti oprezan. Papa Franjo u svojim nastupima i govorima pokazuje veliku humanost. On je kršćanin i nastoji slijediti evanđelje i evanđeoske ideale, Isusa iz Nazareta i dobru tradiciju crkve, a pri tome stalno govori o onome što nije bilo dobro u povijesti i što nije dobro danas. On je to najavio i sad vidimo da je mislio vrlo ozbiljno kada je rekao da će se nastojati više zalagati za milosrđe i durštvenu pravdu. Smatram da je odabrao dvije za suvremeni svijet vrlo važne teme. Vidimo zastrašujuću nepravdu koja je u uvjetima globaliziranog neoliberalnog kapitalističkog svijeta sve izraženija i prisutnija. Svjedoci smo i totalne odsutnosti milosrđa i sućuti, temeljnih osobina kršćanstva i uopće vjere. Ono na čemu inzistira Isus iz Nazareta u odnosu prema bližnjem, tiče se upravo pravde i milosrđa. Pravednost zahtijeva da jedni drugima dajemo ono što nekome (svakome) pripada, a milosrđe da činimo i više od toga, da činimo dobro ljudima i onda kad to po našoj ljudskoj logici ne zaslužuju. Smisao vjere je činiti milosrđe ljudima, iskazati ljubav prema bližnjemu. I zato papa Franjo svojim nastupima ne nailazi na odbravanje, usuđujem se reći, većeg dijela ljudi u Crkvi zato što takvim govorom i takvim riječima izravno kritizira njihovu sadašnju praksu: od načina na koji žive, kako nastupaju, kako govore, o moći i monoplou koji imaju. S druge strane, papa Franjo je nepoželjan vladajućim ekonomskim i političkim elitama našeg svijeta uopće. Njegovi govori i njih uznemiruju. Logika kojom papa Franjo piše, govori i nastupa, nije logika suvremenog svijeta. Logika suvremenog svijeta je logika profita i dobiti. To je logika ljudi koji su vođeni pohlepama i sve većim bogaćenjem. To je logika koja ne brine previše za čovjeka i prava ljudi. Teološki rečeno, to je logika koju ne zanima bližnji. Osim u smislu koliko bližnji može koristiti, koliko ga se može eksploatirati do krajnjih granica i trenutka kad biva odbačen jer više nije potreban, jer je postao suvišan. Papa Franjo je u našem svijetu višestruko pozitivan „incident“ koji svojim govorima i svojim nastupima ipak, nadam se, uspijeva probuditi barem jedan dio ljudi i potaknuti ih na razmišljanje o svim tim bitnim temama. Koliko će od toga ostati unutar Katoličke crkve, o tome je doista teško govoriti. Volio bih da Katolička crkva sve više i više slijedi ono o čemu govori papa Franjo. Bilo bi dobro da se ljudi koji vode Katoličku crkvu povedu za njegovim primjerom. Zamislite samo kako bi bilo dobro da na našim prostorima, ovdje u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini, imamo nekoliko biskupa koji bi govorili i nastupali kako to čini papa Franjo. To bi jednim dijelom opustilo i relaksiralo nategnute odnose u našim društvima. To bi prije  svega imalo utjecaj na katolike i kršćane u ovim zemljama, potaklo bi ih na preispitivanje, da zauzmu samokritičku distancu prema samima sebi. Mislim da bi u našim društvima općenito svim ljudima puno značilo kad bi s oltara slušali riječi koje govori papa Franjo.

U bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu tradicionalno se služi misa zadušnica za ustaškog poglavnika Antu Pavelića. Oni predstavnici Katoličke crkve koji služe tu misu, argumentiraju to na način da je to misa zadušnica kao i za svakog drugog pokojnika te da to nema veze s nikakvim slavljenjem i veličanjem. Prikazivanje mise zadušnice za osobu koja je bila na čelu zločinačkog režima sablažnjava veći dio hrvatske javnosti, a organiziraju se i prosvjedi na dan održavanja mise. Kako komentirate konkretan slučaj s misom za Pavelića i jesu li možda ponekad slični slučajevi medijski prenapuhani?

Drago Bojić: Takvi slučajevi određenim medijima služe, i s jedne i s druge stane, tj. s lijeve i desne strane, za lešinarenje i dodatno antagoniziranje društvenih odnosa. Misa se može prikazati za svakog čovjeka, ali ne tako kako ju prikazuju spomenuti ljudi. Oni te mise ne drže za čovjeka kao „svakog“ čovjeka, jer Pavelić nije taj „svatko“, nego za Poglavnika, odnosno zločinca. To je zastrašujuće i uznemirujuće. Unutar krugova Katoličke crkve i unutar nekih krugova hrvatskog naroda, simpatizira se poglavnika Pavelića i ustaštvo. Od te strašne činjenice ne smijemo bježati.  Muka je tim veća jer Katolička crkva, odnosno njezini predstavnici, nisu po tom pitanju napravili ono što su trebali davno napraviti, kako je to primjerice učinila Crkva u Njemačkoj u odnosu prema nacizmu. Crkva se naprosto nije suočila s tim u svojim vlastitim redovima, jasno i nedvosmisleno, kako je to učinila Crkva u Njemačkoj. Očito je da je još i danas u Katoličkoj crkvi sva pozornost usredotočena na vlastitia stradanja, stradanja vlastitog naroda, a da se gotovo nikako i vrlo rijetko govori o zlu pojedinaca iz vlastitiog naroda, o kolektivnoj odgovornosti hrvatskog naroda za ustašku državu. Hrvati nisu kao narod krivi, postoje pojedinci koji su počinili zločine i koji nose krivnju, ali svi mi imamo kolektivnu odgovornost. To je najbolje obrazložio Karl Jaspers u slučaju Njemačke – odnos krivice i odgovornosti. Danas se u Katoličkoj crkvi jako rijetko govori o kolektivnoj odgovornosti. S druge strane, danas se više ne smije reći da je netko antifašist, jer ga se automatski etiketira onim najgorim što se događalo u komunističkim režimima. Istodobno, naša društva se sve više fašiziraju. Zato je važno govoriti o antifašizmu i njegovim najboljim tekovinama. Katolička crkva se ne smije odreći antifašizma jer je toliko katolika i katoličkih svećenika bilo među antifašistima i jer je to bolji dio povijesti Crkve na ovim prostorima.

Jedno od aktualnih pitanja je pitanje vjeronauka u školi. Je li vjeronauku mjesto u školama, a vjerskim simbolima u javnom prostoru, tj. državnim institucijama?

Drago Bojić: Ovakvom, konfesionalnom tipu vjeronauka nije mjesto u školama, a dalo bi se raspravljati i o tome da li mu je takvom mjesto i u crkvama s obzirom na neke sadržaje koje nudi. Ali vjerske zajednice zadržavaju pravo da konfesionalni vjeronauk organiziraju pri crkvenim i vjerskim institucijama. Sekularna država mora biti svjetonazorski neutralna. Škole trebaju imati neku vrstu religijskog obrazovanja, u smislu da se o religiji općenito i religijskim zajednicama steknu objektivne informacije. Ne mislim da je jednostavno dokinuti postojeći konfesionalni tip vjeronauka jer se uz to veže egzistencija tisuća ljudi koji od toga žive. Ali mislim da treba započeti taj proces a da se pritom nikoga ne ošteti. To je dužnost države i država u suradnji s vjerskih zajednicama mora tražiti drugačije i bolje rješenje u skladu s principima sekularne države a da se pritom ne povrijede ni ljudska ni vjerska prava.

Vjerski turizam je po svemu sudeći jedan od bitnih segmenata ukupnog turizma, svuda u svijetu, ne samo kod nas. Svetišta privlače mnoštvo ljudi, vjernika, a o vjerskom turizmu se sve više piše i govori, najčešće zbog njegove ekonomske isplativosti. Koji je Vaš stav o tom vidu turizma i gdje je u svemu tome poosobljena vjera pojedinca/ke? Možemo li na ovom mjestu govoriti o komercijalizaciji vjere, religije ili ne?

Drago Bojić: Ljudi su oduvijek hodočastili i u tom smislu se naše vrijeme ne razlikuje bitno od prošlih vremena, osim dijelom u načinu hodočašćenja. Različiti su motivi hodočašćenja, ima tu i znatiželje, želje za putovanjima, ali ima i potrage za smislom života i životnom utjehom. U tom kontekstu, hodočašćenje ima smisla. Naravno, u svemu tome postoji i ta druga strana o kojoj govorite – estradizacija i komercijalizacija hodočašća i čovjekove vjere. Današnje vrijeme omogućuje da se miješaju potraga za svetim, turističko putovanje i trgovina. Za to su najodgovorniji „čuvari“ i „upravitelji“ svetišta, oni koji upravljaju teologijom i duhovnošću svetišta, porukama i zavjetnim darovima.

U kršćanstvu, za razliku od nekih drugih religija, nije propisano hodočašće, jer je kršćanska vjera vjera u osobu Isusa Krista. Za čovjekovu vjeru nije odlučujuće na koja će hodočašća otići i hoće li uopće hodočastiti. Boga se ponajprije susreće u konkretnom životu, ondje gdje se živi i u ljudima s kojima se živi. U razgovoru sa Samarijankom u Svetom Pismu, Isus relativizira važnost „svetih mjesta“ i kaže da nije odlučujuće za vjeru to gdje se ljudi klanjanju nego da se klanjaju Ocu (Bogu) u duhu i istini. Sva su mjesta ovog svijeta Božja mjesta, a on se, o tome svjedoči Sveto Pismo, objavljuje često ondje gdje ga se ne traži, u zaboravljenim, marginaliziranim i zapostavljenim mjestima i ljudima.

Comments

comments

SIMILAR ARTICLES

NO COMMENTS

Leave a Reply