Klijentelizam u medijima stvorio je društva otporna na reforme, u kojima rješenja i lijekovi za korupciju nemaju nikakav učinak
Countries Editors Choice Gray Latest
0 5190
Autor: Fairpress
Klijentelizam u općem smislu predstavlja neopravdani utjecaj na strukturu, proces ili rezultat procesa u svrhu ostvarivanja netransparentnog individualnog ili grupnog cilja.

Jonathan Hopkin će u svom radu „Konceptualizacija političkog klijentelizma: Politička razmjena i teorija demokracije“ iz 2006. godine opisati politički klijentelizam kao „raspodjelu odabranih prednosti pojedincima ili jasno definiranim skupinama u zamjenu za političku potporu. Prema ovom pojednostavljenom opisu, politički i izborni procesi u Hrvatskoj, njezinu okruženju i drugim tranzicijskim zemljama, imaju isključivo klijentelistički karatker, te bi većina zemalja u okruženju, uključujući Hrvatsku, uz Republika mogle slobodno imati i prefiks „Klijentelistička“.

Klijentelizam, iako fenomen za sebe, predstavlja i jedan od najmalignijih oblika korupcije s obzirom da većina klijentelističkih praksi nije zabranjena ili kažnjiva, a često se ni ne smatra nepoštenom. Dapače, u lobističkim krugovima promovira se kao poželjan i opravdan način ostvarivanja gospodarskih, društevnih ili političkih ciljeva.

Ključni cilj klijentelističkih politika i praksi je moć i utjecaj. Pa su samim time i institucije demokracije koje posjeduju zakonodavnu, pravosudnu, izvršnu, političku ili društvenu moć, one koje su i najčešća meta klijentelističkih praksi. Detektirati klijentelističku praksu u politici, državnoj administraciji ili pravosuđu zahtjevno je, ali ne i nemoguće, s obzirom da svako društvo za sebe s razvojem demokracije, razvija i mehanizme odgovornosti koji bi trebali zaštititi javni interes.

No, u nastojanjima izgradnje instituta javne odgovornosti, jedan sektor ostavljen je skoro u potpunosti nereguliranim, ostavljajući otvorena vrata zarobljavanju države od strane ptivatnog interesa. Klijentelizam u medijima stvorio je društva otporna na reforme, u kojima rješenja i lijekovi za korupciju nemaju nikakav učinak.

Netko je nekad (u vrijeme francuske revolucije), rekao da su mediji „sedma svjetska sila“. Ne zna se točno tko je, niti kada je točno postavljena ova teza, no, vremenom je ona postala jedan od najcitiranijih pojmova u akademskim člancima kada se govori o medijima i njihovoj moći. Iako se termin sedma sila sve rijeđe koristi u javnom govoru, moć i utjecaj medija nije nestao, samo je preoblikovan i prilagođen modernim društvima. Upravo iz razloga moći i utjecaja, klijentelističe strategije postavile su medije za primarnu metu svih svojih nastojanja. Iz tih i takvih razloga danas i proizvodimo PR stručnjake umjesto istraživačkih novinara i ukidamo kolegij Istraživačkog novinarstva na FPZ u Zagrebu, a umjesto njega uvodimo kolegije koji polaznicima garantiraju „slavu i moć“ radom u sjeni (savjetnici i PR stručnjaci op.a.).

A što je posljedica klijentelističkih praksi u medijima?

Medij kao temeljnu zadaću ima dvosmjerni prijenos informacija između onih koji donose odluke (ili na iste mogu utjecati) s jedne strane i javnosti s druge strane. Narodu bi trebao prenijeti informacije o tome što se događa u društvu s osvrtom na poziciju onih koji državom upravljaju prema pitanjima i problemima koje društvo generira. S druge strane, donositeljima odluka, medij bi trebao dati uvid u učinak njihovih odluka na terenu, te raspoloženje javnosti spram poteza koje politika vuče. Naravno, sve to pod uvjetom da je informacija kojumedij prenosi pravoremena, točna, objektivna i sagledana iz više

kutova. U ovom temeljnom principu uloge i zadaće medija, te njezine posvemašnje izvitoperenosti leži i temelj trenutne opće depresije, nedostatka pozitivne političke promjene i reforme i nedostatka vjere u bolju budućnost.

Uspostavom „demokracija“ na prostorima Jugoistočne Europe, do tada jasno postavljeni „državni mediji“, odnosno mediji osnovani u svrhu ostvarenja ideološke održivosti socijalističkog društva, postali su sluge bez gospodara. U paničnoj potrazi za gospodarima i ugodom financijske stabilnosti pojavili su se novi gospodari. Gospodari feudalnog tipa, obrazovani u sustavu diktature ideologije, jako su dobro znali da je vladanje medijima preče od uspostave kvalitetne državne uprave ukoliko se želi ostvariti „raspodjela odabranih prednosti pojedincima ili jasno definiranim skupinama“ s početka ovog teksta, odnosno ukoliko se želi sve ono što je stečeno u prethodnom režimu podijeliti „svojima“, tko god oni bili. I tako je započela utrka za moć, koja je proizvela medijske mogule, odnosno posrednike u klijentelističkom služinstvu, poput znanih i neznanih tajkuna, direktora javnih televizija, i vlasnika „nezavisnih“ medijskih grupacija, koji će vremenom od posrednika postati gospodari u sjeni ili izvan nje. Pri tome, oni sami možda su i najmanje odgovorni za statuse koje danas imaju. Proizvele su ih politike željne moći i apsolutne vlasti, politička žeđ za bogaćenjem i krađom, kojoj su, s obzirom da sve ostale instumente u društvu već kontrolira, još samo nedostajali mediji, kako bi de jure apsolutna moć postala i de facto apsolutna i nepromjenjiva.

Zarobljavanjem medijske infrastrukture, dobili smo društva loših namjera, koja u tišini čekaju da se uruše, jednako kao i Rimsko Carstvo, Grci ili Osmanlije, odnosno sve civilizacije u kojima bi individualni interes careva i carskih slugu u jednom trenutku postao važniji od carstva, koje postoji onoliko koliko postoji narod koji sudjeluje u njegovoj gradnji i razvoju.

U današnjem vremenu, mediji narodu slikaju političare koji se hvale gospodarskim uspjesima iz Orwelove 84′, pa je tako danas valjda gospodarski uspjeh ostvariti proizvodnju od 15 tisuća tona čelika godišnje u Hrvatskoj, i pritom zaboraviti usporediti da je 1991. godine Hrvatska proizvodila oko 450 tisuća tona čelika. Dakle nekad, u nekom mraku, proizvodili smo trideset puta više nego danas. Ali danas, prema medijima, imamo rast industrijske proizvodnje, što je uspjeh vlade. S druge strane, političarima i vlastodršcima se, umjesto kritike, poziva na promjene i reforme, i stvarnog stanja na terenu, plasiraju ispitivanja javnog mnijenja i popularnosti, s izvitoperenim standardima mjerenja. Ako im je navedeno već toliko važno, i ne trebaju ozbiljna istraživanja, dovoljno bi bilo da snime „selfie“ i stave ga na neku od društvenih mreža.

Paradoks je, da se danas u demokraciji ove naše otužne „regije“, kojoj se često ni ime ne smije javno spomenuti, nitko ne usudi reći caru da je gol. Već se pod okriljem carske golotinje traži prostor za vlastitu zaradu, promidžbu, proboj i bijeg iz močvare koja nam se nakon što ostvarimo svoje ciljeve i zaradimo na tuđoj muci, iznenada zgadi, pa se novci odu trošiti u mondenim ljetovalištima.

E, iz tog razloga je klijentelizam smrtni neprijatelj demokracije. Jer, dok se caru ne kaže da je gol, car se neće obući. A to je slika koja oslikava nas sve skupa puno više nego samog cara.

Comments

comments

WordPress Image Lightbox