Borba protiv korupcije: ubojstvo ili samoubojstvo? Osmi dio – Mrtav si!
Countries Croatia Gray Latest
0 158
Autor: Fairpress
Nakon 20 godina aktivizma i pokušaja uspostave vladavine, čini se da je borba protiv korupcije izgubljena. U posljednjem naporu da se osvijesti zarobljenost društva u različite privatne i političke interese i promijeni tijek procesa, aktivist Munir Podumljak odlučio se na svjedočanstvo o ključnim detaljima koji su doveli do ovakvog stanja. U najavljenoj seriji video uradaka, iznijet će se svejdočanstva, dokumenti i dokazi o isprepletenim privatnim, političkim, financijskim i kriminalnim interesima koji su onemogućili da Hrvatska, Balkan i Europa naprave iskorak iz stanja apatije i davanja zelenog svjetla kriminalnim interesima da osvoje društveni prostor. Zbog čega beskompromisna borba protiv korupcije vodi ubojstvu ili samoubojstvu zaključite sami iz svjedočanstva, svake predstavljene priče, i vašim ukupnim sudom nakon što su sve priče i dokumenti objavljeni. Zbog šire važnosti ove teme i slučajeva koji pokrivaju ne samo Hrvatsku i Zapadni Balkan, već i skoro cijelu Europu i Sjedinjene Američke Države, video svjedočanstvo je na engleskom jeziku. Tekstualni prijevod i praćenje svjedočanstva osigurati će portal Fairpress.eu. Sudjelujte, komentirajte i pratite svaki dan. Ukoliko smatrate da neovisna borba protiv korupcije treba živjeti, pretplatite se na YouTube kanal PSD-a (PSDPartnerstvo), pratite i dijelite priče, ili donirajte. Sve po volji i vašoj savjesti.

(Tekstualno praćenje video svjedočanstva rađeno je na sirovom materijalu koji zbog duljine nije mogao kompletan biti predstavljen u video uradcima, stoga je hrvatski prijevod za nijansu opširniji od video svjedočanstva).

Mrtav si!

Projekt dokumentiranja i praćenja slučajeva korupcije, koji smo prema dizajnu na građanskim forumima uspostavili početkom 2003. godine, vrlo brzo je dobio na zamahu. U okviru projekta, između ostalog, u suradnji s Večernjim listom pod naslovom „Stop korupciji“, objavljivane su priče građana koji su bili žrtve različitih korupcijskih aktivnosti. Odmah po početku javnih objava, stotine prijava su počele dolaziti putem različitih komunikacijskih kanala (poštom, telefonom, osobnim izjavama ili dostavom dokumentacije). Pri tome, sadržaj prijava upućivao je na različite oblike i modalitete korupcije – od jednostavnog čina podmićivanja u obrazovnom sustavu na primjer, do složenih priča o međusobnoj povezanosti politike, sumnjivih polsovnih poduhvata, organiziranog kriminala, do izravne upletenosti obavještajnih agencija, nevladinih organizacija i medija.

U samom početku, jedan od slučajeva koji je na prvi pogled izgledao kao običan slučaj podmićivanja u jednom od domova za starije osobe u Gradu Zagrebu, izazvao je reakciju države i društva mimo svih naših očekivanja. U travnju 2003. godine objavili smo izvješće o slučaju Renalda Zepp-a, osobe koja je dobila otkaz ugovora o radu u jednom od domova za starije i nemoćne zbog potpisa ugovora o dosmrtnom uzdržavanju s jednom od korisnica, u kojem je korisnica Zepp-u ostavila stan u zamjenu za „ubrzavanje“ postupka njezinog smještaja u dom u kojem su bile duge liste čekanja.

Međutim, odmah po objavi ove priče, zaprimili smo desetke drugih vrlo sličnih priča, a koje su sve upućivale na istu stvar – da se u domovima za stare i nemoćne, a koji su u vlasništvu Grada Zagreba, odvija organizirana shema „ugovora o dosmrtnom uzdržavanju“ između zaposlenih u domovima i starih osoba koje su i po više godina (ponekad i skoro desetljeće) čekale na smještaj u ovim domovima. Predmet ugovora je uvijek bio vrlo sličan – sadržaj ugovora o dosmrtnom uzrdžavanju predviđao je da će se uzdržavatelj (u ovom slučaju zaposleni u domu) brinuti o uzdržavanom (u ovom slučaju osobi koja čeka na smještaj u dom) dok je osoba živa, a zauzvrat, po smrti osobe, nekretnina u vlasništvu te osobe (najčešće stan u centru Zagreba) prelazi u vlasništvo uzdržavatelja (zaposlenog u domu). Po potpisu takvog ugovora, bez obzira na liste čekanja i prioritete, takva osoba bila bi ekspresno smještena u dom.

Međutim, u dijelu prijava i svjedočanstava koja je udruga zaprimila, bile su sadržane još jezivije sumnje u počinjenja najtežih kaznenih djela. Naime, prema jednom od svjedočanstava, kako bi se ubrzala „realiziacija“ ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, različitim pristupima ubrzavala bi se smrt stare osobe, od kojih je najčešći bio da bi se osobu „nepažnjom“ gurnulo da padne (ili s kreveta ili dok hoda) te bi se na taj način izazvao prijelom ekstremiteta (noge ili kuka). Nakon tog, stara osoba bi bila nepokretna, što bi izazivalo daljnje zdravstvene probleme – najčešće emboliju, a koja bi vrlo brzo dovela i do smrti obzirom da se radilo o starim osobama čiji organizam je ionako bio neotporan na bolesti.

Isto tako dio prijava je jasno i eksplicitno upućivao i na činjenicu da bi starim korisnicima, a koji nemaju bližu obitelj, po smrti bila otuđena imovina. Naime, svi korisnici su vrijednu imovinu držali u sefu ustanove (Doma za Stare i Nemoćne), a koja imovina bi po smrti osobe morala ući u ostavinsku raspravu (uglavnom se radilo o novcu u stranoj valuti, nakitu, umjetninama te drugim vrijednostima). Međutim, u organiziranoj shemi, vrijednosti se ne bi prijavljivale ili bi se prijavile značajno umanjene, a ostatak bi oni koji su imali pristup sefu (ravnatelj doma i najbliži suradnici), zadržavali za sebe.

I na kraju, još jedna aktivnost nam je zapinjala za oko. Naime, kako

je grad Zagreb upravljao domovima za stare i nemoćne, te socijalnim službama u gradu, po obavijesti o smrti starih osoba, krenula je potraga za svim nekretninama koje bi osoba eventualno imala u vlasništvu. Kada bi zaposleni u ovim službama „otkrili“ postojanje ovakve imovine, ista informacija bi se dostavljala pripadnicima organizirane kriminalne skupine, koja bi po tom predmetu pokrenula spor pred sudom, u kojem bi se prikazivao ugovor o poklanjanju ili kupoprodaji te nekretnine s navedenom umrlom osobom. Obzirom da bliže obitelji nije bilo, te da se Grad Zagreb nije protivio odnosno pojavljivao u takvim postupcima, presuda u korist pripadnika organiziranog kriminala (odnosno njihovih bliskih suradnika koji nisu imali dosjee) bila bi donesena „zbog izostanka“ (jer bi se poziv između ostalog upućivao umrlom).

Naša (PSD-ova) daljnja istraživanja i prikupljeni dokumenti iz ovog slučaja upućivali su na sljedeće:

Sve tadašnje ravnatelje u svih jedanaest domova za starije i nemoćne osobe u gradu Zagrebu imenovala jedna osoba, bivši zamjenik ministra socijalne skrbi i tada upravitelj jednog od tih domova Ivan Šimunović. Prije karijere u ministarstvu, Šimunović je bio katolički svećenik i sudjelovao je u prikupljanju financijske pomoći Hrvatskoj od Hrvata u inozemstvu tijekom Domovinskog rata. Međutim, razriješen je kao svećenik i oženio je bivšu časnu sestru. Nešto kasnije, prema izjavama svjedoka, navodno je otpušten s mjesta zamjenika ministra socijalne skrbi, zbog neprimjerenog ponašanja prema jednoj od zaposlenica u ministarstvu, a koja je bila kći tada visokog dužnosnika HDZ-a. Obzirom na nama tada nevjerojatan scenarij kriminala koji su prijave i dokumentacija polako razotkrivale, već na samom početku, prijave smo predali nadležnim organima kazenog progona, uz jednu zamolbu, da se izvori, odnosno svjedoci koji su se odlučili dati izjave na zapisnik u jednom od ureda Državnog Odvjetništva, zaštite po svaku cijenu jer su izjavljivali da se boje i za profesionalnu karijeru ali i za vlasiti život.

Odmah po upućivanju prve prijave i prvog dijela dokumentacije iz slučaja Domovi za stare i nemoćne, na vratima mog stana, osvanuo je nalijepljen papir s naslovom – „Brinete li za svoje zdravlje!?“.

U danima koji su uslijedili nakon prijave i papirnate poruke, osobe s kojima sam prije povremeno komunicirao u privatnom i profesionalnom životu, počele su intenzivno zvati na različite sastanke. Na svim tim sastancima, onako usput, te osobe bi spomenule da možda i nije dobro to što radim, odnosno da ima i drugih „karijera“ o kojima bi trebao razmisliti. No, u cijeloj situaciji, mene je puno manje brinula sama njihova iznenadna zabrinutost, koliko činjenica da je ta zabrinutost izazvana slučajem „domovi za stare i nemoćne“ a u tom trenutku mi smo samo objavili priču Renalda Zepp, koja je u načelu bila benigna, jer se Zepp u načelu bunio „da je jedini dobio otkaz zbog postupka koji su radili svi u domu“. A iz razgovora i sastanaka je proizilazilo da ljudi znaju koji je sadržaj naše prijave u slučaju „Domovi“.

Konačno, nekoliko tjedana nakon podnesene prijave, jedan, u tom trenutku bivši hrvatski obavještajac, zatražio je sastanak sa mnom putem osobe koju sam tada dobro poznavao. Pristao sam na sastanak, ne znajući što je tema razgovora. Već sljedeći dan, u jednom od Zagrebačkih kafića na periferiji grada, tijekom sastanka, prislijeđena mi je jasna poruka. „Oni“, rekao je bivši SIS-ovac, ne objašnjavajući tko su oni, „vrlo su moćni.“ „A šef“, ne objašnjavajući tko je šef, „poslao me da ti kažem da bi trebao prestati.“ „I to ti govorim u tvojem najboljem interesu. Ili si mrtav!“.

Na moja, manje više nespretna i naivna pitanja, tko su „oni“ i tko je „šef“ rečeno je da se radi o skupini „poslovnih“ ljudi, kriminalaca, državnih dužnosnika i dužnosnika Grada Zagreba koji su imali koristi od ove sheme. Razgovor je brzo završio i ja sam se vratio u svoj ured. Preda mnom je stajao vrlo jasan izbor, nastaviti raditi to što radim ili odustati u potpunosti i baviti se nečim drugim!? Kompromisnog rješenja nije bilo.

Vratio sam se u svoj ured i stavio sve važne informacije o slučaju, ne stavljajući dokumente koji bi ugrozili druge osobe ili svjedoke, već samo informacije koje su jasno govorile o prijavljenim nedjelima i osobama koje se sumnjiče u ovom slučaju, na disketu i nazvao sam jedinog novinara u kojeg sam imao povjerenje u tom trenutku Damira Devića. Iako s Devićem nikad nisam bliže komunicirao, obzirom da je u svakom od naših javnih istupa imao vrlo jasan kriterij što je crno a što bijelo u pričama koje su objavljivane, smatrao sam da će u slučaju zla napraviti pravu stvar. Našli smo se to poslijepodne, i u vrlo kratkom razgovoru sam mu predao disketu sa sadržajem prijava i rekao, ukoliko se meni nešto dogodi, imena krivaca, odnosno odgovornih, nalaze se na toj disketi. A ja osobno, nisam imao drugog izbora nego nastaviti raditi na ovom slučaju, osigurati da tijela kaznenog progona dobiju informacije i svjedoke važne za predmet, te nastaviti objavljivati priče onih koji su bili spremni javno progovoriti o svemu što se događalo.

Za mene osbono, obaveza koju smo preuzeli uspostavom projekta dokumentiranja i praćenja slučajeva korupcije predstavljala je moralni imperativ, i odustajanje nije bilo moguće. Međutim, u tom trenutku, ispred su se nazirala tmurna vremena i za mene i za udrugu u kojoj radim. Sve skupa dovelo je i do ove odluke i ovog konačnog javnog svjedočanstva o korupciji i zašto se protiv nje ne možemo izboriti, kako u Zagrebu tako i u Briselu ili Washingtonu.

 

Novinski članci:

Povezani članci: Borba protiv korupcije: ubojstvo ili samoubojstvo? Prvi dioBorba protiv korupcije: ubojstvo ili samoubojstvo? Drugi dioBorba protiv korupcije: ubojstvo ili samoubojstvo? Teći dio – Quid pro QuoBorba protiv korupcije: ubojstvo ili samoubojstvo? Četvrti dio – Propast klijentelističkih drugovanjaBorba protiv korupcije: ubojstvo ili samoubojstvo? Peti dio – Brisanje svjedoka i memorijeBorba protiv korupcije: ubojstvo ili samoubojstvo? Šesti dio – Desničarski državni udar!?Borba protiv korupcije: ubojstvo ili samoubojstvo? Sedmi dio – Antikorupcijski iluzionisti

Comments

comments

Similar Articles
WordPress Image Lightbox