Borba protiv korupcije: ubojstvo ili samoubojstvo? Peti dio – Brisanje svjedoka i memorije
Countries Croatia Gray Latest
0 472
Autor: Fairpress
Nakon 20 godina aktivizma i pokušaja uspostave vladavine, čini se da je borba protiv korupcije izgubljena. U posljednjem naporu da se osvijesti zarobljenost društva u različite privatne i političke interese i promijeni tijek procesa, aktivist Munir Podumljak odlučio se na svjedočanstvo o ključnim detaljima koji su doveli do ovakvog stanja. U najavljenoj seriji video uradaka, iznijet će se svejdočanstva, dokumenti i dokazi o isprepletenim privatnim, političkim, financijskim i kriminalnim interesima koji su onemogućili da Hrvatska, Balkan i Europa naprave iskorak iz stanja apatije i davanja zelenog svjetla kriminalnim interesima da osvoje društveni prostor. Zbog čega beskompromisna borba protiv korupcije vodi ubojstvu ili samoubojstvu zaključite sami iz svjedočanstva, svake predstavljene priče, i vašim ukupnim sudom nakon što su sve priče i dokumenti objavljeni. Zbog šire važnosti ove teme i slučajeva koji pokrivaju ne samo Hrvatsku i Zapadni Balkan, već i skoro cijelu Europu i Sjedinjene Američke Države, video svjedočanstvo je na engleskom jeziku. Tekstualni prijevod i praćenje svjedočanstva osigurati će portal Fairpress.eu. Sudjelujte, komentirajte i pratite svaki dan. Ukoliko smatrate da neovisna borba protiv korupcije treba živjeti, pretplatite se na YouTube kanal PSD-a (PSDPartnerstvo), pratite i dijelite priče, ili donirajte. Sve po volji i vašoj savjesti.

(Tekstualno praćenje video svjedočanstva rađeno je na sirovom materijalu koji zbog duljine nije mogao kompletan biti predstavljen u video uradcima, stoga je hrvatski prijevod za nijansu opširniji od video svjedočanstva).

Brisanje svjedoka i memorije

Prethodna svjedočenja odnosila su se na politička i društvena događanja koja su postavila temelje neuspjehu pokušaja uspostavljanja održivih demokracija na području Zapadnog Balkana. Iako priča u ovoj fazi obuhvaća uglavnom događaje u Hrvatskoj, djelovanje razlitičih aktera, kao i vanjske intervencije u procesu demokratizacije temeljilo se na jednakom pristupu i vrlo sličnom ponašanju ključnih aktera i u drugim balkanskim zemljama. Prestanak “brige” zapada za Zapadni Balkan nakon vala demokratizacije s kraja 90-ih i početkom novog milenija, te promjena fokusa međunarodne politike s Balkana i Istočne Europe na Bliski Istok, Irak, Afganistan imalo je jedan izuzetak. Pitanje suradnje s međunaordnim sudom u Hagu. Naime, za Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Crnu Goru, puna suradnja s ICTY u Hagu bila je preduvjetom euroatlanskih integracija, međunarodne financijske pomoći, te pristupanja različitim međunarodnim trgovinskim aranžmanima.

Međutim, unatoč deklarativno potpisanim međunarodnim  dokumentima i sporazumima, uključujući i Daytonski mirovni sporazum, koji su od reda imali klauzulu suradnje s ICTY kao preduvjet uključenja u tzv. „Međunarodnu zajednicu“, niti u jednoj od navedenih zemalja „puna suradnja s ICTY“ nije zaživjela i to iz više razloga. Pored primarne zapreke suradnji koja je proizilazila iz potencijalne materijalne i moralne odgovornosti države za rat i zlodjela počinjena tijekom rata od strane različitih vojnih grupa, drugi razlog, naizgled seknudarni, imao je u naravi puno veći utjecaj na opstrukciju Haga nego što je to bio ovaj očigledni. Takozvana kriminalizacija države, odnosno potencijalna izloženost političkih elita javnom sudu naroda zbog korištenja rata i ratnog stanja u svrhu privatnog bogaćenja koje bi proizilazilo iz sveukupnosti svjedočanstava i dokaza koji su trebali biti izvedeni pred ICTY u suštini bio je temeljni razlog osptrukcije. Informacije o međusobnoj trgovini i suradnji zaraćenih strana, a koja je u to vrijeme u pravilu završavala privatnim bogaćenjem pojedinaca koji su već bili brendirani kao neupitni heroji i neupitni zaštitnici nacije, mogle su narušiti tada već duboko ukorijenjena temeljna uvjerenja o „čistoći i časnosti“ sudjelovanja u ratu. Dakle, postojali su dokazi o sudjelovanju visokopozicioniranih pojedinaca u kriminalnim aktivnostima te gospodarskim aktivnostima, koje iako nisu bile direktno vezane uz ratne zločine, bile su od interesa Haškog tribunala u svrhu razumijevanja konteksta privatnih interesa i subordinacije (zapovjedne odgovornosti) osumnjičenih za ratne zločine, koje bi bilo vrlo teško opravdati domaćoj javnosti ukoliko bi se o njima raspravljalo pred sudom u Hagu. Strah od takvog oblika „izloženosti“ javnom sudu, doveo je do ograničenog oblika suradnje s Hagom u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, koja je podrazumijevala ograničeni karakter podjele

informacija i pristupa dokumentima kako bi se ograničila „ekonomska šteta“ novonastalim bogatašima.

U svrhu operacionalizacije zaštite novonastalih društveno-političkih elita, izmišljen je, i u javnu sferu uveden, izraz „nacionalni interes“, koji je vrlo brzo počeo dominirati javnim raspravama 90-ih i početkom novog milenija. Izraz „nacionalni interes“ imao je u javnom prostoru jednu jedinu svrhu – osigurati pokriće za sve mutne poslove, bespravna bogaćenja, i očiglednu nepravdu koja je nanošena masama radnika u uništenim poduzećima u  privatizaciji. Vrlo brzo po „izumu“, svaka javna rasprava, koja je iole bila neugodna društveno-političkim elitama tog doba, završavana je izjavom kako je „postavljeno pitanje stvar nacionalnog interesa“ i da se o tome ne može raspravljati.

Principi uspostavljeni na kriminalno-političkoj doktrini “nacionalnog interesa”, poslužili su za kreiranje javnog mnijenja spram pokušaja iznošenja ili utvrđivanja istine o akterima iz 90-ih. Individualna svjedočanstva ili institucionalne aktivnosti u utvrđivanju istine ekspresno su proglašavana neprijateljskim odnosno nepatriotskim činom usmjerenim na uništenje ili slabljenje “nacije” kao takve, s temeljnom svrhom „uništenja naroda“. U blažoj verziji, istina i svjedočanstva o kriminalnim aktivnostima tog doba, proglašavana su pokušajem podređivanja naroda nejasnim centrima moći na zapadu koji su identificirani bilo kao masoni, bilo kao bankari, ili neki drugi oblici tajnih udruženja koja, na neki nejasan način, vladaju  svijetom. Dakle, prve korake u masovnom širenju teorija zavjera, na balkanu su podgrijavale upravo novonastale države i njihove političke elite i to u vrlo banalnu svrhu prikrivanja vlastitih kriminalnih interesa. Takav diskurs, vrlo opasan po održivost demokracije, u etničkim državama u nastajanju uopće nije bilo teško uspostaviti. Nakon patnji i razaranja, za koja u većini slučajeva nije bilo ni razumnog razloga ni objašnjenja, javni porostor postao je prijemčiv za bilo kakvo objašnjenje, ma koliko ono bilo slabo potkrijepljeno argumentima ili dokazima.

Pored temeljne zadaće distrozije u javnoj komunikaciji, doktrina „nacionalnog interesa“ vrlo brzo je postala savršen izgovor za akcije brisanja svjedoka i memorije građana, kako u Hrvatskoj tako i diljem balkana.

28. kolovoza 2000. Milan Levar, bivši časnik Hrvatske vojske i jedan od rijetkih vojnika iz domovinskog rata koji su svjedočili kao svjedoci optužbe pred ICTY-em u Hagu, ubijen je bombom u dvorištu vlastite kuće. Ubojice i organizatori ovog događaja nikada nisu procesuirani.

Dana 23. ožujka 2001. godine, dok se u Remetincu odvijala Hrvatska verzija Maxi Procesa protiv Knežijske kriminalne organizacije, njihov glavni konkurent, jedan od tada najmoćnijih šefova zagrebačkog podzemlja, Vjeko Sliško, ubijen je usred dana, na zagrebačkom Cvjetnom trgu pred stotinama svjedoka. Vjeku Sliška ubio je James Cappiau, državljanin Belgije. Već minutu poslije, samo stotinjak metara od Sliškovog beživotnog tijela, ubijen je i James Cappiau i to od strane Sliškovog tjelohranitelja.

Niti godinu dana kasnije od ovih ubojstava, u siječnju 2002. godine, brat Vjeke Sliška, Marko Sliško, ubijen je ispred svog hotela pored glavne zagrebačke autobusne stanice. Ubojice Marka Sliška nikad nisu pronađeni.

31. svibnja 2002. godine, Veselin Marinov, bugarski državljanin, hrvatski obavještajni operativac i bivši tjelohranitelj ratnog zločinca Mladena Naletilića Tute, ubijen je u baru u zgradi Chromosovog tornja od strane Vinka Žuljevića Klice. U neobjašnjivom slijedu događaja, Žuljević je oslobođen optužbe za ubojstvo Marinova na temelju samoobrane, unatoč činjenici da je vještačenje nesporno utvrdilo da je Žuljević Marinovu pucao više puta u glavu dok je ovaj klečao.

Zajednički imenitelj/nazivnik u svim navedenim ubojstvima i smaknućima tog vremena je da su izvedeni dokazi upućivali da su počinitelji i organizatiori ubojstava bili tadašnji ili već tada bivši operativci i časnici obavještajnih službi, sugerirajući kako se ne radi o „slučajnim“ odnosno incidentnim ubojstvima. O poveznicama između mafijaških obračuna i interesa političkih elita, te poveznici između organiziranih ubojstava i zarobljavanja države i društva, više u nastavcima koji slijede.

 

Povezani članci: Borba protiv korupcije: ubojstvo ili samoubojstvo? Prvi dioBorba protiv korupcije: ubojstvo ili samoubojstvo? Drugi dioBorba protiv korupcije: ubojstvo ili samoubojstvo? Teći dio – Quid pro QuoBorba protiv korupcije: ubojstvo ili samoubojstvo? Četvrti dio – Propast klijentelističkih drugovanja

Comments

comments

WordPress Image Lightbox