MEDIA DAILY: Nenad Pejić: Mediji u regiji su slabiji nego prije rata; Najteže mjesto za novinare; Putin traži od Porošenka da oslobode novinare
Countries Croatia Latest MoM
0 234
Autor: Fairpress
Radio 27, zajednički program Radija Slobodna Evropa (RSE) i radiostanica iz Bosne i Hercegovine, prvi put se oglasio 10. juna 1998. godine – Danas slave 20. rođendan. Vojna uprava, vjerski ekstremizam i rat odavno su od Pakistana napravili jedno od najtežih mjesta na svijetu za novinare. Ruski predsjednik Vladimir Putin zatražio je u telefonskom razgovoru s ukrajinskim kolegom Petrom Porošenkom hitno puštanje na slobodu ruskih novinara uhapšenih u Ukrajini, priopćio je Kremlj, prenosi Tas.

Nenad Pejić: Mediji u regionu su slabiji nego prije rata

Članak/Intervju Selme Boračić-Mršo prenesen s portala slobodnaevropa.org

Radio 27, zajednički program Radija Slobodna Evropa (RSE) i radiostanica iz Bosne i Hercegovine, prvi put se oglasio 10. juna 1998. godine. Danas slavimo 20. rođendan.

Dvosatni program iz studija u Pragu, putem FM predajnika, reemitovalo je 27 bh. radiostanica, što je brojka na koju se naslonio i sam naziv zajedničkog projekta, odnosno mreže, u kojoj su i danas neke od radiostanica, koje su bile i na samom početku. Pokretač, Nenad Pejić, već dvije decenije svjedoči razvoju Radija 27.

RSE: Obilježavamo 20 godina od prvog emitovanja Radija 27. U protekle dvije decenije, u kojoj mjeri je Radio 27 ostvario svoju misiju, sa kojom se krenulo 1998. godine?

Pejić: Mislim da je počelo izvanredno. To je bio prvi program takve vrste, koji je objedinio 27 lokalnih radiostanica u čitavoj BiH. Nemojte zaboraviti da je tada BiH bila podijeljena, manje ili više, zavisi kako gledamo, nego danas. Svrha tog projekta je bila u tome da objedini te radiostanice, da se podijele informacije, da ljudi znaju više, nego što su znali do tada, pošto su bili ograničeni sa informacijama lokalnih medija, koji su uglavnom bili kontrolirani. Krenulo se sa 27 lokalnih radiostanica, a sada ih je 42.

Mi smo imali jednu drugu ideju, da to preraste tokom vremena u jednu nacionalnu, na nivou BiH, radiostanicu, privatnog karaktera, koja bi samu sebe financirala i razvijala se od reklame. Ali, taj dio nismo uspjeli da realiziramo.

RSE: Krenulo se tek dvije godine od kraja rata u BiH. Medijski prostor je takođe bio podijeljen, kao i država. Šta su bili najveći izazovi, ali i problemi?

Pejić: U Republici Srpskoj (RS) se, na primjer, tada nije govorilo o ratnim zločinima, kojeg su počinile snage vojske RS-a. Samo se govorilo o ratnim zločinima sa onih drugih strana. Isto se to dešavalo i u Sarajevu i u Hercegovini. Radiostanica jednog mog kolege, prijatelja, inače člana Radija 27, je dio tog projekta od samog početka. On mi je rekao da ne sakrivam ratne zločine koje su počinile srpske snage, niti da budem previše oštar prema tome. On je bio svjestan tog projekta, bio je svjestan tog značaja, ali je bio suočen sa pritiskom u svojoj sopstvenoj sredini. To je u početku bilo malo teško, onda se sve poravnalo i sada ide najnormalnije.

Mislim da nismo uspjeli u jednom drugom dijelu. Moja ideja je bila i da pomognemo lokalnim radiostanicama oko treninga njihovih novinara, da dolaze kod nas na praksu. U međuvremenu je Radio Slobodna Evropa bio na nivou čitave kompanije suočena sa manjim budžetom, čak jedno vrijeme redakcija na južnoslavenskim jezicima, odnosno balkanska redakcija, bila predviđena za ukidanje, tako da taj dio nismo uspjeli da uradimo.

RSE: Koliko je teško tada bilo okupiti novinare, koji će poštivati pravila profesije?

Pejić: U smislu opredjeljenja, to nije bilo teško, svi su to htjeli, ali u smislu znanja, to je bilo malo teže. Ono što se smatralo tada objektivnim, na primjer u Mostaru, se smatralo neobjektivnim u Prijedoru ili u Sarajevu. Prihvatanje da objektivnost znači saopćavanje svih činjenica, hladno, bez emocija, bez sakrivanja, kada se izvještava, to je bio problem. To je bio edukativni, obrazovni proces, ne samo za novinare, ali i za slušatelje.

RSE: Zajednička jutra, kako volimo reći za Jutarnji program Radija 27, proslavljaju dvije decenije. Pokazuje li to da projekti, kakav je ovaj, naslonjeni na društvene teme i život, opstaju? Kakva je situacija globalno?

Pejić: Moje mišljenje je da su mediji u BiH, prije rata, bili jači, neovisniji i profesionalniji, nego što su danas. Sjetite se Oslobođenja prije rata. Potpuno neovisno. Sjetite se RTV Sarajevo, Danasa. Mi smo apsolutno neovisno odlučivali šta ćemo raditi. Mi smo odbijali zahtjeve predsjednika stranaka, premijera, ne znam ni ja koga već. Mi smo to radili javno i sa argumentima. Nema šansi da se neko danas na taj način suprotstavi. Pogledajte šta je Oslobođenje napravilo sa Borisom Dežulovićem.

Mediji su, ne samo u BiH, nego i u regionu, pa i šire, danas slabiji, manje objektivni i manje profesionalniji, nego što su bili prije rata. Neko me može optužiti da govorim da su mediji bili slobodni za vrijeme komunizma, ali to sa komunizmom nije imalo nikakve veze.

RSE: Zbog čega se to dešava, prema Vašem mišljenju, zbog čega su mediji danas, uglavnom produžena ruka određenih političkih struja?

Pejić: Bez neke ozbiljnije analize bih možda naveo dva uzroka koja ja tu vidim, pri čemu moram da se ogradim. Lijepo je sjediti u Pragu, raditi za RSE i tako dijeliti savjete. Ne bih htio da se to tako shvati. Ali definirao bih naveo dva osnovna uzroka.

Jedan uzrok je što je ekonomsko tržište nerazvijeno, što novac za marketing, koji bi medijima pomogao da ostanu neovisni na financijskom tržištu, da budu financijski neovisni od bilo kojih pritisaka, je uglavnom koncentrisan u rukama tajkuna, a tajkuni su vezani za političare. Znam medije i novinare koji ispred sebe imaju na stolu, na kompjuteru, spisak ljudi koje ne smiju da dodirnu, u negativnom smislu te riječi.

Drugi razlog vidim u tome što su međunarodne institucije uložile na nivou EX YU desetine miliona dolara u medije, smatrajući da je to preduvjet nekakve normalne parlamentarne demokracije. Generalno govoreći, bili su u pravu, ali su napravili veliku grešku. Oni su pomagali stotine medija i u neka doba su se povukli, kada je Balkan nestao sa naslovnih stranica medija.

Mediji, koji su bili neovisni, na osnovu te pomoći, su ostali sami na cesti i onda su tražili pomoć i izlaz na drugoj strani. Našli su je kod tajkuna. B92 je bio poznata, neovisna radiostanica. Danas ga drži tajkun iz Grčke i B92 je danas potpuno bezopasan, kao medij, u smislu neovisnosti.

Predlagao sam međunarodnim institucijama da taj pristup bude drugačiji. Predlagao sam da se preko raznih međunarodnih medijskih organizacija usvoji sljedeći princip. Zašto ne bi, naprimjer, BBC preuzeo odgovornost da izgradi profesionalnu Radio-televiziju Srbije ili Radio Slobodna Evropa da pomogne da se izgradi i napravi profesionalna Radio-televizija Sarajevo, Deutsche Welle da pomogne Radioteleviziji Hrvatske. Osobno mislim da je to bio pravi put, ali nije bilo spremnosti da se ide u tom pravcu.

RSE: Koliko je Radiju 27 pomogla RSE u BiH, ali i regionu, pri ostvarivanju njihove misije?

Pejić: To je malo teško pitanje. Već dugo, 15 godina, nisam dio redakcije za Balkan. Danas sam glavni i odgovorni urednik čitavog radija (RSE) i potpredsjednik, tako da to ne pratim toliko detaljno. Činjenica je da je to tada, kada je Radio 27 bio osnovan, bio jedan bum. Radiotalasi su prelazili granice, koje su bile uspostavljene, što silom, što milom, unutar BiH. Taj glas je bitno doprinio da se situacija u ta doba smiri, da se krene ka nekom pomirenju i napretku.

Mislim da se radio, iz daleka gledajući, izvinjavam se svojim kolegama u balkanskoj redakciji, nalazi na jednoj maloj prekretnici. Oni bi morali da razmisle šta je korak dalje, šta je sljedeći iskorak u tom projektu. To je jedan koncept koji je uspješan, koji postoji 20 godina, ali nijedan koncept ne može da traje beskonačno. Pitanje je, šta je iskorak u tom projektu, da bi se povećao utjecaj, i to pogotovo u vremenu kada radio, kao medij, više ili manje, gubi na svjetskom medijskom prostoru.

RSE: Danas to ide mnogo brže posredstvom interneta, društvenih mreža. Da li je budućnost u tome da Radio 27, u narednom periodu, preraste u multimedijalni projekt?

Pejić: Nisam vidio taj prijedlog, ali ta ideja je zanimljiva. To prvi put od Vas čujem, a to je zanimljiva ideja, zašto da ne. Ako je ideja dobra i ako se ona dobro organizira, ako ima interesa za nju, zašto

da ne. Ne bježimo od toga.

Radio 27 je, u smislu brenda, prvi takav projekt za Radio Slobodna Evropa. Mi smo prvi put iskoračili sa jednim projektom koji nema u sebi ime Radio Slobodna Evropa, iako RSE stoji iza Radija 27. Nakon toga smo nastavili sa drugim projektima.

RSE: Da li je model, kakav je Radio 27, još negdje zaživio, kao u BiH?

Pejić: U smislu radija ne, ali u smislu web stranica, da. Mi imamo projekt Wire service, nekakav servis vijesti u četiri zemlje centralne Azije. Oni redovno od nas primaju svakodnevno materijale i objavljuju ih. Dakle, nije to zajednički program, ali jeste jedna vrsta zajedničke medijske akcije.

Najteže mjesto za novinare

Članak Dauda Khattaka i Fruda Bezhana (priredila: Asja Hafner) prenesen s portala slobodnaevropa.org

Vojna uprava, vjerski ekstremizam i rat odavno su od Pakistana napravili jedno od najtežih mjesta na svijetu za novinare.

Ali pakistanski reporteri kažu da su slobodni mediji danas ugroženi više nego ikada prije, dok reporteri, veterani odlaze pošto su im slane prijetnje, nacionalna najpopularnija TV stanica je pod prisilom prestala s emitovanjem programa i distribucija najstarijih pakistanskih novina je obustavljena.

Daljnji razvoj situacije uveliko prijeti nezavisnosti već dobro istrošenih redova slobodnih medija koji su se našli pod pritiskom svemoguće vojske, tvrdolinijaša iz religijskih grupa i militanata.

Prijetnje i otmice

Ugledni pakistanski novinar Taha Sidiki napustio je Pakistan u januaru ubrzo pošto ga je naoružani čovjek tukao, prijetio mu i pokušao ga kidnapovati usred dana dok je zaustavljao taksi da se preveze do aerodroma u glavnom gradu, Islamabadu.

„Vojska i obavještajne službe su mi prijetile i sumnjam da su ljudi koji su me pokušali oteti pripadnici vojske“, kaže Sidiki, u razgovoru za RFE/RL iz Pariza gdje se preselio. „Njima se ne dopada istraživačko novinarstvo koje otkriva lošu rabotu tih institucija.“

Poznati izvještač s dugom karijerom, koji je objavljivao za The New York Times, The Guardian i druge zapadne medije, nagrađen je 2014. godine nagradom Albert Londres, francuskim ekvivalentom Pulitzerove nagrade, za njegov rad u Pakistanu.

Sidiki je u svojoj domovini poznat po kritikama vojske koja ima preveliku ulogu u unutrašnjim i spoljnim poslovma u ovoj južnoazijskoj zemlji.

Sidiki kaže da ga je vojska ispitivala i upozoravala nakon objavljivanja članka iz 2015. koji je napisao za The New York Times o mučenjima i zlostavljanjima u vojnim centrima. Pratio je tu priču uporedo s još jedom pričom o vojnoj konfiskaciji zemlje od poljoprivrednika.

Kaže da su ga upozoravale obavještajne službe da „piše protiv interesa zemlje u da će inscenirati lažni slučaj s narkoticima protiv njega“.

Pakistanska vojska i ozloglašena obavještajna služba odavno je optuživana da sputava nezavisne medije i ućutkuje opoziciju kroz uznemiravanja, cenzuru čak i ubistva.

„Ućutkivanje debate

Pakistanski mediji su se našli pod neopisivim pritiskom posljednjih mjeseci.

Od 15. maja distribucija najstarijih novina Dawn (Zora), ometana je širom najvećeg dijela zemlje. Ovo ometanje došlo je nekoliko dana nakon što je Dawn objavila intervju sa svrgnutim premijerom Navazom Šarifom, u kojem je bivši premijer kritikovao vojsku i naveo da podržava militante koji su izveli smrtonosni napad u indijskom gradu Mumbaiju, 2008.

Geo TV je 1. aprila, kao dio najveće komercijalne medijske grupacije u Pakistanu, grupacije Jang, bila isključena iz emitovanja programa u najvećem dijelu zemlje. Ova zabrana okončana je tek mjesec dana kasnije, a šef ove TV mreže navodno se zakleo da dalji rad ove televizije neće ugrožavati rad vojske ni na koji način.

U međuvremenu, prominentni pakistanski kolumnista dobijao je odbijenice za svoje članke od novinskih izdavača. Pakistanski novinar Sajed Talat Husein napisao je na Twitteru 28. maja da je njegova redovna kolumna sklonjena zbog sadržaja koji je napisao.

Pakistanski pisci takođe se susreću s odbacivanjem članaka koji se tiču antivladinih protesta koje izvodi paštunska etnička manjina zbog koje je vojska optuživana za nasilne nestanke, vansudske egzekucije i diskriminaciju. Novinar Mošaraf Zaidi je rekao 17. aprila da je njegova priča o Pokretu za zaštitu Paštuna odbijena.

„Ekstremni nivo cenzure

Neki novinari posegnuli su za samocenzurom kako bi zadržali poslove i bili sigurni.

“Svako primjenjuje samocenzuru, i ja sam radio isto”, kaže Sadiki. “Samo oni mediji i novinari koji ne prelaze zadanu crtu ili se samocenzurišu mogu da prežive, mogu da nastave profesionalni život bez prijetnji.”

Pakistan se nalazi na 139. mjestu od 180 zemalja na Indexu slobode medija u 2017. godini koji su sastavili Reporteri bez granica, a prijetnje novinarima su u porastu.

Raza Rumi, TV lice i ugledni novinar, za dlaku je izbjegao smrt kada je napadač pucao na njegov automobil i kada je poginuo njegov vozač u martu 2014.

On je glasan kritičar militantnih skupina u Pakistanu i navodne podrške koju vojska pruža vojnim skupinama na granici sa susjednom Indijom i Afganistanom.

Nedugo nakon pokušaja ubistva, Rumi se preselio u Sjedinjene Države gdje je nastavio sa svojom karijerom kao urednik pakistanskog Daily Timesa.

“Postoji ekstremni nivo cenzure koji se primjenjuje na medije”, kaže Rumi, koji je stacioniran u New Yorku. “Ne postoje zvanične direktive, ali svako je vidio kakva je bila sudbina dva glavna medijska izdanja Dawn i Geo, i svi se plaše da stanu na put vojsci.”

Rumi planira da posjeti Pakistan prvi put nakon napada u kojem mu je život bio ugrožen. Ali on insistira na tome da ne može raditi kao novinar i reporter u Pakistanu u klimi kakva tamo trenutno vlada.

“Uplašen sam i ne osjećam se ugodno”, kaže. “Ubice mog vozača su zatvorene, ali još im nisu izrečene kazne.”

Strah od osvete proganja i novinare koji su napustili Pakistan.

Cirilu Almeidu, vodećem kolumnisti i zamjeniku urednika novina Dawn zabranjeno je da napušta zemlju 2016. godine pošto je napisao članak o jazu između vlade i vojske. Otišao je za New York kada je vlada skinula zabranu nedjelju dana kasnije.

Putin traži od Porošenka da oslobode novinare

Članak Dnevnika prenesen s portala uns.org.rs

Ruski predsednik Vladimir Putin zatražio je u telefonskom razgovoru s ukrajinskim kolegom Petrom Porošenkom hitno puštanje na slobodu ruskih novinara uhapšenih u Ukrajini, saopštio je Kremlj, prenosi Tas.

„Posebna pažnja posvećena je humanitarnim pitanjima, uključujući razmenu pritvorenika. Vladimir Putin je naglasio neophodnost trenutnog oslobađanja ruskih novinara uhapšenih u Ukrajini, navodi se u saopštenju Kremlja.

U njemu se se dodaje da je „postignut dogovor da zaštitnici prava građana Rusije i Ukrajine posete ruske državljane koji su i dalje zatočeni u Ukrajini i ukrajinske državljane pritvorene u Rusiji.

Rojters je prethodno preneo da je iz kabineta ukrajinskog predsednika saopšteno da su ruski predsednik Vladimir Putin i predsednik Ukrajine Petro Porošenko razgovarali telefonom o zarobljenicima koji su međusobno zatočeni u dve države, saopšteno je iz kabineta ukrajinskog predsednika, prenosi Rojters.

Porošenko je posebno pažnju posvetio ukrajinskim državljanima zatočenim u Rusiji, koji štrajkuju glađu, navodi se u saopštenju Porošenovog kabineta.

Comments

comments

WordPress Image Lightbox