MEDIA DAILY: Reagiranje na kolumnu Denisa Kuljiša “Smrt represiji, sloboda novinarima”; HNiP: I novinari i ministri trebaju nesmetano raditi
Countries Croatia MoM
0 684
Autor: circle
Nakon što je novinar Denis Kuljiš 21. veljače u kolumni Jutarnjeg lista iznio svoja razmišljanja o Hrvatskom novinarskom društvu, povodom istupanja iz članstva te udruge novinara Željka Peratovića, predsjednik HND-a Saša Leković u istom je listu iznio reagiranje u kojem tvrdi da je Kuljiš u kolumni iznio niz lažnih tvrdnji i kleveta na račun Lekovića i Društva. Veran Matić, predsjednik Komisije za istraživanje ubojstava novinara priopćio je jučer da je srpska policija u Njemačkoj obavila saslušanje Dragana Antića, za koga postoje indicije da je umiješan u ubojstvo jagodinskog novinara Milana Pantića 2001. godine. Hrvatski novinari i publicisti poručili su u kako novinarima i snimateljima koji prate Vladin rad treba omogućiti nesmetan rad, ali i da članovima Vlade treba omogućiti nesmetan dolazak i odlazak na sjednice.

Reagiranje na kolumnu Denisa Kuljiša “Smrt represiji, sloboda novinarima”

Članak prenesen s portala hnd.hr

Nakon što je novinar Denis Kuljiš 21. veljače u kolumni Jutarnjeg lista iznio svoja razmišljanja o Hrvatskom novinarskom društvu, povodom istupanja iz članstva te udruge novinara Željka Peratovića, predsjednik HND-a Saša Leković u istom je listu iznio reagiranje u kojem tvrdi da je Kuljiš u kolumni iznio niz lažnih tvrdnji i kleveta na račun Lekovića i Društva. Oba teksta prenosimo u cijelosti.

Kolumna Denisa Kuljiša „Ronin“ objavljena 21. veljače 2016.:

„Smrt represiji, sloboda novinarima! HND je u krizi identiteta jer se ne bavi mojim i ostalim problemima profesije, nego politikom

Najveći problem aktivnih novinara danas je bezumna sudska represija slobode riječi, pogotovo nakon usvajanja besramnog Lex Šeks-Miljenić zakona o blaćenju. To je slučaj bez premca u svjetskim okvirima.

Novinari masovno napuštaju Hrvatsko novinarsko društvo – solidariziraju se sa Željkom Peratovićem koji se žali na predsjednika Društva Sašu Lekovića i na upravu Društva jer mu, kaže, nisu pružili potporu dok je bio izvrgnut pritiscima. Još je i pretučen jer je, kako tvrdi, svjedočio protiv Josipa Perkovića pa se zamjerio najmoćnijim strukturama hrvatskog obavještajnog podzemlja!

Peratović na internetu uređuje blog “45 lines” u kojem vodi rat protiv hrvatskih tajnih službi, policije, Karamarka, Ranka Ostojića i ostalih špijunskih šefova, te razvija sveobuhvatne teorije zavjere u koje sam (tvrde mi oni koji to čitaju) i ja ponegdje (lateralno) involviran. S Peratovićem imam i neposredno, ne baš pozitivno iskustvo. Kao i s Lekovićem, uostalom. Obojicu sam bio nekoć zaposlio – Peratovića u Globusu, a Lekovića u Areni, pa sam prvoga ubrzo otpustio jer sam zaključio da je beskoristan, a i drugi bi slično prošao, samo što sam ja ranije otišao iz izdavačke kuće EPH koju sam s Pavićem osnovao, pa se Leki prebacio u Crnu kroniku Jutarnjeg lista i zatim u neke lukrativne šeme međunarodne novinarske instruktaže u Gruziji i na sličnim mjestima. Postao je svjetski ekspert za investigativno novinarstvo, predmet koji je na zagrebačkom fakultetu novinarstva predavao sam Inoslav Bešker, ali ja nisam upućen da je nešto otkrio ili nekoga razotkrio – mislim Leković… A sad je postao predsjednik našeg strukovnog društva upravo u konkurenciji sa samim Peratovićem, blogerom i istraživačem najopasnijih zlodjela, koji je zbog svog opasnog zanimanja, kako kaže, i dospio u pogibelj.

Sredinom prošle godine Peratovića su u njegovoj vikendici u Luci Pokupskoj kod Karlovca napala trojica ljudi i ozbiljno ga premlatili. Dok se oporavljao u bolnici, rekao je policiji da su ga napadači, dok su ga makljali, optužili da ih je u štampi ozloglasio zbog ilegalnog iskopavanja šljunka na njegovu zemljištu. To nije bilo posve točno – on je o tome samo dao izjavu na televiziji. Napad je pak pripisao svojem bavljenju osjetljivim političko-sigurnosnim temama. Policija je uhitila počinitelja Zihniju Gragovića i protiv njega digla optužbu – zaposlen kod građevinskog poduzetnika ne doima se kao vrhunski obučen killer Tajne službe, niti kao publika za Peratovićeve obavještajne analize na “45 lines”. Kvalifikacija je oscilirala između “pokušaja ubojstva” (jer je u birtiji prijetio da će Željka ubiti) i “nanošenja teških tjelesnih ozljeda”, koje su Peratovićevu nesumnjivo nanesene.

Leković je o ovom slučaju pisao Predsjednici, premijeru, saborskim prvacima i međunarodnoj novinarskoj organizaciji stavljajući slučaj u kontekst opće nesigurnosti novinara u Hrvatskoj – te dobivaju batine, te dobivaju otkaze, a sad im još ministri prijete ukidanjem dotacija za neprofitne medije u kojima su mnogi od otpuštenih našli privremenu egzistenciju. Sve to ne čini se Peratoviću i mnogim drugima dovoljno militantno i beskompromisno pa su se stali masovno ispisivati iz Novinarskog društva. Još ranije ispisala se grupa ljudi koji su bili nezadovoljni “ljevičarenjem” predsjednika Društva, činjenicom da se počeo naveliko baviti regionalnim inicijativama koje uživaju bogatu materijalnu potporu europskih institucija, a možda im je smetalo i to što je Crnogorac. Na čelu tih otpadnika koji su osnovali svoju posebnu udrugu je, naime, Velimir Bujanec – Bujo, koji Lekiju doduše nije poklonio četničku kapu pripadnika srpskih paravojnih odreda izgubljenu prilikom kaznene ekspedicije u Hrvatsku, jer ih je možda ponestalo na domoljubnom lageru, ili pak simbolička komunikacija na toj razini možda i nije bila potrebna…

Je li Novinarsko društvo, dakle, zapalo u krizu identita? Po mojem mišljenju – nesumnjivo jest, i to stoga jer se ne bavi mojim i ostalim profesionalnim problemima, nego politikom. Kad sam se u Društvo upisao, vodio ga je autentičnom, dežmanovskom linijom Ante Gavranović, stari, ugledni novinar koji je nastojao našu asocijaciju sačuvati od političkih pretenzija tadašnjeg ministra informiranja Milovana Šibla. Potom je Društvo preuzela Jagoda Vukušić iz Novog lista, silno ga politizirala, poljevičarila i pretvorila u idejni pogon riječke filijale SDP-a. Tu je došlo i do nepoželjne komercijalizacije, osnivanja “novinarske škole” u vili koja je ranije pripadala opatijskoj Ozni, pa se financijski repovi vuku do danas. Pulski kadar Dragutin Lučić Luce, dionizijski filozof i sindikalac, rekao bih, nije ostavio dubljega traga, i u toj konkurenciji posljednji leader, Zdenko Duka, iako donekle neartikuliran u javnom nastupu, bio je još najpozitivniji.

Saša Leković Leki izabran je glasovanjem masovnog članstva koje se više ne sastoji od aktivnih novinara, nego od onih koji su bili novinari, ali više nisu jer su otišli u penziju, ili to samo žele biti, a nisu jer nemaju pravi posao u novinstvu, nego eventualno dopisuju u nekom od dirigiranih vladinih elektronskih medija ili naprosto divljaju na Facebooku. Glasanje za Lekija bilo je političko, glas nezadovoljstva, ali ne u smislu programske mobilizacije djelatnog novinarstva u stvarnom kontekstu današnjeg žurnalizma. Najveći je problem aktivnih novinara danas – bezumna sudska represija slobode riječi, pogotovo nakon usvajanja besramnog Lex Šeks-Miljenić zakona o blaćenju.

Kako to izgleda u stvarnosti novinarskog života osjetio sam neki dan primivši od Županijskog suda u Zagrebu dopis kojim odbijaju moju žalbu na prvostupanjsku osudu Kaznenog suda (također u Zagrebu) u predmetu – klevete putem SMS poruke. To je slučaj bez premca u svjetskim okvirima. Uvidom u moju kaznenu evidenciju sud je ustanovio da u prethodnih oko 150 parnica nisam osuđen, te nisam, dakle, ranije osuđivan za klevetu, što mi je olakšavajuća okolnost. Morat ću ipak platiti punitivnih oko 8 tisuća kuna (plus parnične troškove) jer sam u SMS poruci bivšoj ministrici Mireli Holy, vedeti Milanovićeve Vlade, sugerirao da ponovo razmisli o imenovanju na mjesto najbliže pomoćnice jedne svoje bliske prijateljice koja je, po mojim izvorima, osoba spornih kvaliteta.

Po našem zakonu o kleveti nije bitno je li ta poruka zaista imala kakav negativni učinak (nije, Holy je navode odbacila, tekst proslijedila toj intimnoj prijateljici i još otišla kod javnog bilježnika da ovjeri prijepis moje dobrohotne poruke). Po našem zakonu nije važno ni to što je širenje “lažnih navoda” stiglo samo do jednog “korisnika”, pa je riječ o “kleveti” jedan na jedan, što se u građanskom životu inače smatra kao bezazleni trač, a nije važno ni to što sam ja poruku slao uvjeren u istinistost svojih navoda, dakle “bez nakane da naudim širenjem lažnih vijesti”. Po mišljenju sudaca prve i druge instancije, ja sam imao upravo takvu nakanu, a po čemu su to oni zaključili, nije mi jasno… Mislim da su se rukovodili idejom da je nužna velika strogost i slijepo uvažavanje “paragrafa”, jer je to opći duh koji politika i sudstvo danas nameću štampi i javnosti – novinare je potrebno disciplinirati i zaštititi nedužne političare.

Tako sam, napokon, i ja dolijao. Izvukao sam se od Arkanove tužbe za klevetu, zatim od Glavaševe i od Merčepove, dok je Đuro Brodarac umro u zatvoru pa me nije stigao tužiti, ali njegov zamjenik jest – uzalud, dobio je (pravomoćno) deset godina za zapovjednu odgovornost za ubojstvo i torturu deset srpskih civila u Sisku. Obranio sam se od Siniše Rimca, koji je prema nalazu istrage (koju je vodio Nobilo) ubio Aleksandru Zec (ali je oslobođen). Šefa Tajne službe Tureka tužio sam ja i od države dobio 50.000 kuna jer su me u brifingu predsjedniku i premijeru oklevetali kao srpskog špijuna.

Nedavno sam pisao o mogućoj sukrivnji Milanovićeva ministra poljoprivrede za ratne zločine u Sisku, a on me (još) nije tužio, a što se tiče sadašnje – nove Vlade – obranio sam se od tužbe jednog od visokopozicioniranih ministara. Vodim sudski proces s Hrvojem Hribarom iz HAVC-a. Sloboda javne riječi, te zajamčena inviolentnost novinara koji služe istini, upravo je najvažniji izazov i glavno pitanje za novinarsku udrugu. Kako će se pritom odnositi nova Oreškovićeva Vlada prema dosadašnjoj represivnoj politici koju su prema novinarima i novinstvu provodili Milanovićev osobni režim i Josipovićevo suodgovorno predsjedništvo, umiješano u Perkovićev i sve ostale skandale pravosuđa, od Ustavnog suda na dolje? To je za mene reformni prioritet broj jedan – smrt represiji, sloboda narodu!“

Reagiranje Saše Lekovića objavljeno u Jutarnjem listu 25. veljače 2016.:

“„Smrt“ Kuljiševim lažima, sloboda novinarima!

Da Denis Kuljiš laže kada god činjenice ne idu u prilog nekoj od njegovih teza izmišljenih uglavnom da bi sam Kuljiš ispao neviđeno duhovit i pametan a drugi glupi i nesposobni (a po potrebi i zli) toliko je puta potvrđena da novi pokušaji gotovo i ne zavrjeđuju spominjanje. No, u tekstu objavljenom u „Jutarnjem listu“ u nedjelju, 21, veljače, pod naslovom „Smrt ovoj represiji, sloboda novinarima!“ (naslov, po običaju,

nema gotovo nikakve veze sa sadržajem teksta) toliko je lagao ne samo o meni nego i o Hrvatskom novinarskom društvu da to ipak ne mogu ignorirati.

Naime, za razliku od Denisa Kuljiša, poštujem profesiju kojom se bavim, kao i sve kolegice i kolege koji se novinarstvom također bave pokušavajući promovirati profesionalne i etičke kvalitete a ne zbog zadovoljenja vlastitog ega , uz izdašnu naplatu.

Prvu laž Kuljiš je napisao, kako često običava, već u prvoj rečenici koja glasi: „Novinari masovno napuštaju Hrvatsko novinarsko društvo – solidarizirajući se sa Željkom Peratovićem koji se žali na predsjednika Društva Sašu Lekovića i na upravu Društva jer mu, kaže, nisu pružili potporu dok je bio izvrgnut pritiscima.“ To „masovno napuštanje“ HND o kojem piše Kuljiš, njegova je izmišljotina. Naime, zbog optužbe kolege Peratovića da ga HND nije dovoljno zaštitio (što može biti Peratovićevo subjektivno mišljenje ali činjenice govore suprotno) za sada je jedini je iz HND-a istupio – sam Željko Peratović.

Slobodno subjektivno mišljenje Denisa Kuljiša svakako jest i da on sa obojicom, Željkom Peratovićem i sa mnom, ima, kako je napisao, „ne baš pozitivno iskustvo“. No, kada objašnjava zbog čega to njegovo iskustvo sa mnom baš i nije pozitivno Kuljiš opet laže. Naime, nije istinita Kuljiševa tvrdnja da me zaposlio u “Areni“. Istina je da mi je bio glavni urednik u Globusu 1993. Nudeći mi posao u „Globusu“ tvrdio je, zajedno sa Ninom Pavićem i Davorom Butkovićem, kako bi mi ponudu za posao dao i ranije ali nije imao pojma da sam u „Večernjem listu“ samo honorarac, s obzirom na količinu i kvalitetu mojih tekstova objavljivanih u „Večernjaku“.

Iz „Globusa“ sam otišao raditi za „Arenu“ kao honorarni suradnik da bi me, nakon nekoliko mjeseci tamo zaposlio tadašnji vlasnik i glavni urednik Uroš Šoškić. Razlog je bio krajnje jednostavan. Svakoga tjedna „Arena“ je objavljivala po nekoliko mojih tekstova, a jednom čak i sedam (pa sam tada prvi i posljednji puta pisao i pod pseudonimom) te je Šoškić zaključio da mu je jeftinije da me zaposli nego da mi plaća honorare.

Dalje piše Kuljiš kako je Peratovića iz „Globusa“ otpustio jer je „zaključio da je beskoristan“ a i ja bih, tvrdi Kuljiš „slično prošao“ u „Areni“ da nisam „ranije otišao iz EPH i prebacio se u crnu kroniku Jutarnjeg lista.“ Nagradno pitanje za Denisa Kuljiša: Kako sam mogao iz EPH otići u EPH? Naime i „Jutarnji list“ i „Arena“ tada su bili izdanja EPH. Ali, to je najmanji od logičkih problema DK-a u tekstu na koji reagiram.

Moje „ne baš pozitivno iskustvo“ sa Denisom Kuljišem

Iz „Arene“ sam otišao krajem 1997. godine kada joj je urednik bio Mladen Gerovac (a ne Kuljiš) u trenutku kad sam bio jedan od urednika (a i redovito pisao) u tom tjedniku koji je tada imao gotov 100 tisuća prodanih primjeraka po broju, te nakon što je „Arena“, najvećim dijelom zahvaljujući fotoreporteru Toniju Hnojčiku i meni (te pokojnom Srđanu Španoviću) imala i posebna izdanja sa reportažama iz „Bljeska“ i „Oluje“ među kojima su bile i svjetske ekskluzive. A otišao sam zbog toga što sam, na temelju onoga što sam radio u „Areni“ četiri godine, kao reporter a potom kao urednik-reporter, pozvan da, sa još nekoliko urednika, pokrenem „Jutarnji list“ čiji sam potom bio jedan od dvoje pomoćnika glavnog urednika prve dvije godine njegova izlaženja.

Kada veseli DK spominje moje „lukrativne šeme međunarodne novinarske instruktaže u Gruziji i na sličnim mjestima“ on, po običaju, nema pojma o čemu piše iako se njemu samome to što piše neobično sviđa. U Gruziji, na žalost, nisam nikada bio ali jesam u tridesetak zemalja na četiri kontinenta, ne samo kao trener/instruktor/mentor novinara nego i kao novinar. Koliko je to „lukrativno“ ovisi od toga što čovjek želi dobiti takvim angažmanom. Ja mislim sam dobio mnogo jer imam priliku stalno učiti i raditi sa najboljima iz cijeloga svijeta te podučavati sjajne mlade ljude kojima je novinarstvo nešto posve drugo od onoga što je novinarstvo odavno postalo DK-u. A financijski se DK-u svakako više isplatilo pisati tekstove sa nakaradnim tezama i prepunih neistina nego meni sve što sam radio, ne samo posljednjih 12 godina kao slobodni novinar nego i u čitavih 36 godina bavljenja novinarstvom. Podstanar sam i vozim auto star 25 godina.

„Postao je svjetski ekspert za investigativno novinarstvo“, piše dalje o meni DK, „ ali nisam upućen da je nešto otkrio ili nekoga razotkrio“. Upućujem ga na medijsku arhivu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici te druge medijske arhive (domaće i međunarodne), uključujući i sve one na webu, gdje se, uz moje reportaže nalaze i istraživački tekstovi koje sam, pisao i uređivao (i još to činim). Jer očito se više ne sjeća, na primjer, onih koje sam napisao dok smo zajedno radili u Globusu (pa i dok mi je bio urednik).

Prpošni DK tvrdi i kako sam postao predsjednikom HND-a „u konkurenciji sa samim Peratovićem“ što je nova neistina. Među petero mojih protukandidata na izbornoj skupštini HND-a u travnju prošle godine Željka Peratovića nije bilo. Laž je i DK-ova tvrdnja kako „se još ranije iz HND-a ispisala grupa nezadovoljna ljevičarenjem predsjednika Društva“. Uz to što, kao i svi ostali koji HND-u i meni osobno pripisuju politiziranje HND- a bez ijednog argumenta DK je opet pogodio „u ništa“ kada je faktografija u pitanju.

Kriza identiteta zaista postoji ali ju je DK krivo adresirao

Petnaestak novinara (uglavnom sa HTV-a) ispisalo se iz HND-a odmah po mom izboru za predsjednika HND-a ali to nisu obrazložili nikakvim mojim aktivnostima (jer sam tada tek izabran) nego tvrdnjom da godinama HND dijelio novinare na „naše“ i „njihove“ te da je izborna skupština u Ogranku HND-a na HTV-u bila neregularna. Njihove sam tvrdnje u vezi izborne skupštine dao odmah ispitati a rezultat (uključujući i mišljenje odvjetnika) nije im dao za pravo. Većina tih novinara je potom sudjelovala u osnivanju HNiP-a, društva koje se naziva novinarskim a svaki istup je krajnja politizacija i dodvoravanje onima koji su formirali vlast, o čemu sam govorio a HND izdavao priopćenja. Od kada je „ljevičarenje“ upozoravanje na kršenje temeljnih profesionalnih i etičkih standarda?

To što sam za samo nekoliko mjeseci pokrenuo nekoliko projekata u kojima se HND bavi onim što mu je, sukladno Statutu, glavni posao DK naziva „regionalnim projektima izdašno financiranima europskim novcem“ kao da je taj novac ukraden ili „prljav“ i kao da ga ja stavljam u džep a ne koristi ga HND isključivo za dobrobit svojih članova.

Također DK optužuje HND za „krizu identiteta“ jer se „bavi politikom“ a ne profesionalnim problemima DK-a i ostalih svojih članova. Koliko je to istina već sam u ovoj reakciji objasnio. Ukoliko netko u ovoj priči ima krizu identiteta to svakako nije HND. Mogu jedino dodati da se DK, koji čitatelje informira kako je izgubio sudski proces zbog klevete (i to mu je, očito, bio glavni motiv da lažima napadne HND i mene) mogao, nakon što je tužen, javiti odvjetnicima HND-ovog Centra za zaštitu slobode izražavanja.

Centar…postoji od kada sam predsjednik HND-a (čime sam ispunio obećanje koje sam dao kandidirajući se za predsjednika, kao što sam ispunio i ostala obećanja). Centar…je do sada reagirao u više od 40 slučajeva na zahtjev članova HND-a koji su bili pod pritiskom, napadnuti ili tuženi.

Saša Leković, slobodni novinar i predsjednik HND-a“

Veran Matić: U Nemačkoj saslušan osumnjičeni za ubistvo Pantića

Članak prenesen s portala blic.rs

Veran Matić, predsednik Komisije za istraživanje ubistava novinara saopštio je juče da je srpska policija u Nemačkoj obavila saslušanje Dragana Antića, za koga postoje indicije da je umešan u ubistvo jagodinskog novinara Milana Pantića 2001. godine.

Posle višegodišnjeg čekanja istražni organi Republike Srbije bili su u prilici da obave razgovor sa Draganom Antićem, ranije Tešićem, u Nemačkoj, za koga postoje indicije da je umešan u ubistvo jagodinskog novinara Milana Pantića 2001. godine.

Iako je u ranijem periodu, Antić (Tešić) negirao svoju umešanost u mučko ubistvo Pantića, nakon obavljenog razgovora, istražitelji ne mogu da ga odbace kao potencijalnog počinioca ovog ubistva. Sumnju u iskrenost Antića (Tešića) dodatno podgreva njegovo odbijanje da bude podvrgnut poligrafskom testiranju. U ranijem periodu Antić (Tešić) izjavljivao je za medije da i on ima pitanja za istražne organe i Komisiju koju je formirala Vlada Srbije, ali prilikom razgovora navedena pitanja su ostala nepostavljena – saopštio je Matić.

On je naveo i da se nada da će istražni organi primenom ostalih zakonskih mera razotkriti istinu i konačno privesti pravdi nalagodavce i počinioce ubistva novinara Pantića.

HNiP: I novinari i ministri trebaju nesmetano raditi

Članak prenesen s portala index.hr

Hrvatski novinari i publicisti poručili su u kako novinarima i snimateljima koji prate Vladin rad treba omogućiti nesmetan rad, ali i da članovima Vlade treba omogućiti nesmetan dolazak i odlazak na sjednice.

“To je potrebno kako se ne bi ponovio slučaj gdje je u ‘novinarskom stampedu’ na ministra Zlatka Hasanbegovića pao i skoro se ozlijedio jedan snimatelj”, navodi HniP u priopćenju, reagirajući na pisanje nekih medija da novinari u četvrtak nisu mogli, uobičajeno, propitivati ministre kod ulaska u zgradu Vlade te da je za njihovo onemogućavanje bila angažirana policija.

Sami ministri, smatra HniP, trebali bi ujednačiti kriterije komuniciranja u prolasku pored novinara, jer je “iz prakse bivše Vlade vidljivo da se takav način često koristio, ne za odgovore na važna pitanja, većza politikanstvo i političke obračune”.

“Stoga razumijemo potez Vlade koja je u prvih mjesec dana pokazala izuzetnu otvorenost i transparentnost te apeliramo da se ne dovodi u pitanje sigurnost novinara i ostalih medijskih djelatnika, koji u želji da svoj rad obave što kvalitetnije, često satima provedu na cesti čekajući izjave”, poručuje HniP.

Comments

comments

WordPress Image Lightbox