Predmet URIHO: U bolesnom sustavu izvitoperenih vrijednosti, koristiti invalide za „preprodaju“ i vlastitu korist, očigledno je u redu
Countries Croatia FP IRIS Latest
0 2897
Autor: Fairpress
Kada se 2011. godine donosio novi, u to vrijeme izuzetno napredan Zakon o javnoj nabavi, pokušalo se misliti na različite gospodarske i socijalne aspekte javne nabave na koje javni sektor kao naručitelj može eventualno pozitivno utjecati. Zaštita socijalnog i radnog statusa osoba s invaliditetom, odnosno njihovo uključivanje u zajednicu, jedna je od kategorija na koju je zakon posebice obratio pažnju. Tako je, na primjer, u članku 15. predvidio tzv „rezervirane ugovore“ odnosno mogućnost da naručitelji rezerviraju određeni ugovor za pravne subjekte kod kojih su većina zaposlenih osoba, osobe s invaliditetom. Nije potrebno previše analizirati da bi se razumjela potreba za navedenim pristupom u javnoj nabavi. Koncept uključenosti, odnosno, inkluzije osoba s invaliditetom opisan je i u zakonodavstvu koje seže još u SFRJ i SRH, međunarodnim konvencijama, a u posljednje vrijeme i u Europskim direktivama. Radi se o temeljnom principu u kojem se umjesto izolacije, odnosno „institucionalizacije“ osoba s invaliditetom i davanja direktne novčane pomoći, potiče njihova uključenost u gospodarske i društvene tokove i omogućuje da sami zarađuju za život, čime se u potpunosti mijenja društveno i emotivno okruženje u kojem se osobe s invaliditetom nalaze. No, kako je to u našem okruženju postalo redovita pojava, koncept temeljen na univerzalnoj vrijednosti humanizma, u korumpiranom društvu lako postane žrtva klijentelističkih i koruptivnih praksi, u kojima zarađuju svi, osim onih kojima je taj koncept namijenjen. Pri tome, moćnici ne mare, ni za svjetovnu ni za karmičku ili Božiju kaznu, zbog zlouporabe potreba onih s manjim mogućnostima u svrhu vlastitog probitka i profita.

Jedna od ustanova koja se bavi zapošljavanjem osoba s invaliditetom, dobro poznata u Hrvatskoj ali i šire u regiji, zagrebački je URIHO. Osnovan davne 1946. godine pod nazivom „Ivančica“, od 1996. djeluje pod imenom koje nam je poznato kao URIHO odnosno Ustanova za rehabilitaciju hendikepiranih osoba profesionalnom rehabilitacijom i zapošljavanjem. Prema bazi podataka javne nabave integrityobservers.eu, osnivači (odnosno u ovom kontekstu vlasnici i upravljači) ustanove su Grad Zagreb i Hrvatski savez gluhih i nagluhih osoba. Danas URIHO zapošljava oko 500 osoba, od kojih je 51% osoba s invaliditetom kako sami navode, a ne tako davno, krajem 80’ih godina prošlog stoljeća, URIHO je zapošljavao skoro 2.000 osoba (prema tvrdnjama bivših zaposlenika) s još većim udjelom zaposlenih osoba s invaliditetom.

No, to je samo jedan od indikatora da je prioritet upravljača i vlasnika URIHO-a davno prestao biti ono čemu bi ustanova poput njih trebala težiti. Još 2003. godine, u okviru projekta Praćenja i dokumentiranja slučajeva korupcije, do udruge Partnerstvo za društveni razvoj došle su prijave da upravljačke strukture Grada Zagreba, na čelu sa gradonačelnikom Milanom Bandićem, žele pogodovati različitim privatnim interesima manipulacijom vlasništva nad nekretninama u vlasništvu URIHO-a, odnosno nekretninama koje su dane na korištenje ovoj ustanovi. Pri tome treba imati u vidu da su kroz 70 godina postojanja URIHO-u dodjeljivani prostori koji su danas postali uži centar Grada Zagreba, odnosno ogromne površine, poput zemljišta i objekata na zagrebačkoj Kajzerici, koja je zapela za oko privatnim investitorima. Tadašnjom brzom reakcijom i prijavama nadležnim tijelima, uspjeli smo spriječiti, odnosno možda samo odgoditi, navedenu manipulaciju nekretninama, a sama prijava sumnji u kaznena djela, ostala je samo jedna u nizu po kojoj nadležna tijela nikad nisu dovršila „obradu“.

2010-a: Pravovremene prijave po kojima se ne postupa

Sedam godina poslije, 2010. godine, zaposlenici URIHO-a ponovno se žale na različite maliciozne radnje uprave URIHO-a, u sprezi s vlasnikom (gradom Zagrebom). U novim prijavama se navodi kako se splet privatno poslovnih veza između vlasnika (Grada Zagreba), upravnog vijeća (u kojem sjede predstavnici vlasnika odnosno osnivača), te uprave URIHO-a – ravnatelja Josipa Držajića, kojeg imenuje upravno vijeće pod kontrolom osnivača (Grada Zagreba), manifestira u konkretnoj materijalnoj i nematerijalnoj dobiti za uključene u ovu shemu. Temeljem obnovljenih prijava, koje su proslijeđene nadležnim tijelima, udruga Partnerstvo za društveni razvoj kreće u detaljnije istraživanje događanja u URIHO-u i započinje s prikupljanjem svjedočanstava i dokumentacije. Sve prikupljeno u to vrijeme upućuje na sustavno izvrgavanje zakona i uloge „zaštićenih ugovora“ na tržištu, u svrhu provođenja radnji koje su glavnim akterima između ostalog donijele značajnu materijalnu korist. Tada se detektiraju tri sporna ugovora i to: ugovor s državnim poduzećem Hrvatske šume, s Gradskim Holdingom grada Zagreba, te ugovor s HZZO o isporuci medicinskih proizvoda. Prijava nadležnim tijelima iz 2010. godine upućena je na način da se navedeni ugovori mogu detektirati, ali ne i izvor informacija odnosno, prijavitelji. U periodu koji je uslijedio, sve više prijavitelja iz URIHO-a dolazi u prostorije udruge Partnerstvo za društveni razvoj, no tijela nadležna za kazneni progon šute, odnosno nema nikakvog odgovora na naše prijave. Početkom 2012. godine, dio prijavitelja, nestrpljiv zbog nepostupanja policije obraća se novinarima, i po prvi puta priča o URIHO-u, kroz priču zaposlenika Z.K. pojavljuje se u medijima, iako na margini. U istom periodu, udruga Partnerstvo za društveni razvoj ponovno upućuje prijavu na nadležno postupanje nadležnim tijelima s podsjetnikom da se po prijavama već dulje vrijeme ne postupa (vidi: Zahtjev za postupanjem po prijavi davanja rezerviranih ugovora, 21.05.2012.). Ovaj put se prijava šalje s preslikama dokumentacije spornih ugovora i svjedočanstvima o pozadini pojedinih ugovora. Naime, u većini ugovora koji se smatraju spornima, ključna je stavka „podizvoditelji“, odnosno tko je stvarni proizvođač određene robe koju URIHO plasira u javnoj nabavi putem „rezerviranih ugovora“. Prema zakonu, rezervirani ugovori mogu vrijediti samo za temeljnu proizvodnju URIHO-a, odnosno za robe u kojima je URIHO proizvođač. No, u dobrom dijelu ugovora, URIHO se pojavljuje samo kao preprodavač, odnosno druge tvrtke proizvode robu, ili najveći dio robe, a URIHO se samo na kraju pojavi kao prodavac, odnosno tvrtka od koje je ta roba nabavljena. Ovakvo „izvrgavanje“ pojma rezerviranih ugovora ne samo da nije dozvoljeno, već je u suprotnosti s temeljnim ciljem URIHO-a. Dakle, umjesto da se oslanja na promociju vlastite proizvodnje, i na taj način očuva broj zaposlenih osoba s invaliditetom, URIHO na opisani način protuzakonito podržava druge natjecatelje, na štetu vlastite proizvodnje. U spornim ugovorima treba tražiti i dobar dio uzroka i razloga smanjenja broja zaposlenih invalidnih osoba u URIHO-u. Pri tome, nije zanemariva niti činjenica da ponuditelji koji putem URIHO-a isporučuju robu u javnoj nabavi, izbjegavaju „radar“ javne nabave, koji bi u suprotnom detektirao sumnjive ugovore i međusobne odnose između naručitelja i dobavljača.

O ovoj situaciji za Fairpress se očitovao i jedan od predstavnika naručitelja, prisjećajući se takvih ugovora i tog vremena (podaci poznati redakciji u svrhu zaštite izvora):

Ono što je problematično kod rezerviranih ugovora koji su sklopljeni konkretno s URIHO-m, jest činjenica da se u većini tih ugovora URIHO igra preprodavača. Iako je cijeli postupak javne nabave legitiman, u troškovniku URIHO-a, pored robe koja se proizvodi u URIHO-u, javljaju se i skrivene stavke, poput na primjer lateks rukavica i slično, koje apsolutno nisu proizvedene od strane djelatnika URIHO-a. Takvi rezervirani ugovori nemaju veze sa svrhom koju je predvidio zakonodavac, a to je povećanje društvene korisnoti, poticanje inkluzije osoba s invaliditetom u društvo, njihovog prava na rad i prava na naknadu za svoj rad. Na naručitelju

je odgovornost da pregleda i utvrdi ispunjavanje uvjeta za rezervirani ugovor svakog ponuditelja, i tu mu Zakon o javnoj nabavi daje svu slobodu. Kao dokaz sposobnost naručitelj može tražiti od ispisa djelatnosti iz Sudskog registra, vanjskog vještačenja pa do samog uvida u pogon. Tako da ukoliko naručitelj ima stvarnu namjeru sklopiti rezervirani ugovor, ima niz mehanizama da to i napravi na ispravan način, što u slučaju URIHO-a nije napravljeno.

2012-a: Krtice iz MUP-a dojavljivale sadržaj prijava protiv Grada Zagreba i vodstva URIHO-a!?

Ubrzo po našem trećem obnavljanju prijave sumnji u kaznena djela u URIHO-u u svibnju 2012. godine, većina ranijih prijavitelja koji su se obraćali udruzi Partnerstvo za društveni razvoj dolazi uplašena navodeći kako im je ravnatelj Držaić u razgovorima navodio „sadržaj prijave protiv njega“ te da zna tko bi sve mogli biti izvori informacija koje su sadržane u prijavi. S obzirom da su prijave bile upućene i protiv osnivača URIHO-a, odnosno čelnika Grada Zagreba, prijavitelji su tada ustvrdili da je sadržaj prijava dolazio redovito i do ovih struktura.

Nakon što je kontrolom sustava u PSD-u utvrđeno da u postupanju udruge Partnerstvo za društveni razvoj u tom predmetu nije moglo doći do „curenja informacija“, fokusiramo se na nadležna tijela kaznenog progona. Tom prilikom iz dva odvojena izvora dobivamo informaciju da informacije o kaznenim prijavama protiv Josipa Držaića i ostalih uključenih u predmet URIHO, prijavljenim osobama dostavljaju djelatnici policije koji su na određeni način bili uključeni u obradu predmeta. Prijavu o ovim saznanjima hitno šaljemo na postupanje PN USKOK-u, ali iz MUP-a dobivamo manje više odgovor s podsmijehom da je takvo nešto nemoguće!?

No,u dramatičnom obratu situacije PN USKOK (Policijski USKOK) 5. veljače 2014. godine izvješćuje udrugu Partnerstvo za društveni razvoj, odnosno potvrđuje da su krtice iz MUP-a dojavljivale sadržaj prijava protiv Grada Zagreba i vodstva URIHO-a, navodeći kako (vidi: PNUSKOK, 14.02.2014.):

U odnosu na vaše navode vezano za sumnju u ozbiljne propuste pri postupanju policijskih službenika koji vode kriminalističku obradu u predmetu URIHO navodimo da je u predmetu Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta dana 17.12.2013. godine, doneseno Rješenje o provođenju istrage koje je postalo pravomoćno 28.01.2014. godine, u kojem predmetu se među ostalim tri policijska službenika terete za odavanje podataka i dokumenata iz predmeta URIHO, a u navedenom predmetu očekuje se skoro podizanje optužnice.

Nešto preko godinu i pol dana poslije iz Državnog odvjetništva RH, odnosno USKOK-a zaprimamo i konačnu potvrdu naših sumnji, u kojoj se navodi (vidi: USKOK, 06.07.2015.):

U svezi s vašim dopisima od 09. ožujka 2015. godine i 15. lipnja 2015. Godine, ovim putem vas izvješćujemo da je u predmetu ovog Ureda br. K-US-242/12 podignuta optužnica pred Županijskim sudom u Zagrebu.

2012-2015-a: Unatoč pravovremenim prijavama, izvidima, istragama i optužnicama, u URIHO-u „business as usual“

Unatoč pravovremenim prijavama, policijskim izvidima, istragama i optužnicama, u URIHO-u se nastavilo po starom. Prema podacima baze podataka javne nabave dostupne na integrityobservers.eu, od 1. siječnja 2012. godine do danas URIHO je sklopio ukupno 45 ugovora u Javnoj nabavi u ukupnom iznosu od 26.745.924 kuna (bez ugovora o bagatelnoj nabavi koji nisu vidljivi). Najveća vrijednost pojedinačnog ugovora iznosi 5.529.173 kuna, a radi se o nabavi službene zimske odjeća za ZET, koju je s URIHO-m u prosincu 2013. godine sklopio Zagrebački holding. Ipak, najveći korisnik rezerviranih ugovora u slučaju URIHO-a, ipak je Grad Zagreb, koji je u posljednje četiri godine s URIHO-m sklopio 6 ugovora o javnoj nabavi u ukupnoj vrijednosti od 6.566.241 kuna. Što se tiče konkurencije na nadmetanjima u kojima je URIHO bio jedan od ponuditelja, u pravilu je nema. Iako se u većini slučajeva radi o otvorenim postupcima javne nabave, od ukupno 45 ugovora, koliko ih je URIHO sklopio, u 23 javna nadmetanja URIHO je bio jedini ponuditelj. Jednog, do eventualno dva konkurenta, URIHO je imao u 14 nadmetanja. Samo u dva nadmetanja javila su se više od tri ponuditelja.

Da je u URIHO-u business as usual, odnosno da se rezervirani ugovori i dalje koriste za „preprodaju“, vidljivo je u bazi podataka integrityobservers.eu. Primjera za navedeno je više, no možemo izdvojiti ugovore iz 2012. i 2013. godine s Domom za stare i nemoćne Centar (još jedna od ustanova kojom smo se bavili 2003 godine) o nabavi „sredstava za inkontinenciju“:TAB_1

Dakle radi se o pelenama, za koje su djelatnici URIHO-a potvrdili da se ne proizvode u URIHO-u. No, to nije jedinstveni slučaj. Za ilustraciju može se uzeti i primjer ugovora s Gradom Zagrebom o nabavi dječijih paketića iz 2013. godine, koje isto tako, da podsjetimo, URIHO ne proizvodi.

TAB_2

Ili ugovor s proljeća 2012. godine s Domom za starije i nemoćne Ksaver (još jedna ustanova poznata iz naših prijava iz 2003. godine), u kojem se opet indikativno nabavljaju pelene.

TAB_3

Ekipa prijavljenih iz 2003. godine upotpunjena je i ugovorom iz ljeta 2012. s Domom za stare i nemoćne Maksimir (također sadržan u prijavama iz 2003. godine), gdje se isto tako nabavljaju pelene, koje URIHO – ne proizvodi.

TAB_4

I mogli bismo nabrajati. Činjenica je da smo od 2003. godine upozoravali na interesno političku hobotnicu koja crpi javne resurse za ostvarenje privatne koristi. Činjenica je da smo sami sebi postali dosadni s prijavama, i zahtjevima za očitovanjem o postupanju po prijavama nadležnim tijelima. Činjenica je da su krtice iz MUP-a pomno rušile napore da se ovakvoj praksi stane na kraj. Činjenica je da su nas u našim naporima ismijavali svi, od organa kaznenog progona, do danas „uglednih“ novinara. Činjenica je da su jedini stradali do sad u ovom predmetu, ljudi koji su prijavili nezakonitosti. Jer, u bolesnom sustavu izvitoperenih vrijednosti, koristiti invalide za „preprodaju“ i vlastitu korist, očigledno je u redu.

Comments

comments

WordPress Image Lightbox